U dječjim parkovima razgovaralo se samo o jednoj temi, u kvartovskim
dućanima također. U frizerskom salonu brižna je majka sa suzama u očima
prepričavala svoje strahove. To je slika Malešnice ovih dana. Slika
zagrebačke četvrti koja proživljava dramu dviju djevojčica zaraženih
meningokoknom sepsom te još desetaka, možda i stotina djece koja su
bila u kontaktu s njima. Unatoč svim ohrabrujućim porukama iz Zavoda za
javno zdravstvo.
Valjda je to prokletstvo roditelja, ali nisam utješen. I ne mogu se
pomiriti s tim da smo za opasnost doznali tek u ponedjeljak popodne!
Iako je prvi slučaj potvrđen u petak (sumnjalo se još u četvrtak), a u
drugi su liječnici bili gotovo sigurni u subotu. Iako kliconoša ni do
jučer poslijepodne nije bio poznat i sve te dane mogao je pohoditi
vrtić, odakle su i stizale poruke da je “sve u najboljem redu”! A čak
je i jedan liječnik rekao da svoje dijete do kraja tjedna ne bi slao u
vrtić.
Ne bih ni ja, gospodine. Ni u petak ni u ponedjeljak. Da sam znao. A
nisam. Jer je netko drugi odlučio što je najbolje za moje dijete. I
potom mirno odspavao svojih osam sati i vratio se na još jedan dan u
uredu. Nama san nekako nije htio na oči. Potisnula ga je briga jer
znamo kakvoj su opasnosti naša djeca (bila) izložena.
Nitko nije tražio zatvaranje vrtića, paniku ionako niste mogli izbjeći
i zato su nas i Zavod i vrtić morali ranije obavijestiti! I prepustiti
nama da odlučimo što da radimo sa svojom djecom. Ili želite preuzeti i
svu našu brigu, suze, strah, ne daj Bože, i oplakivanje, kao što ste
preuzeli odluku što je za njih najbolje?
RIJEČ-DVIJE
Nemate pravo odlučivati o djeci!
