Gajbu sam sreo nakon podosta vremena. Uspio sam ući u elitni klub od 335 tisuća nezaposlenih, bilo je prvo što mi je rekao. Trebale su mi godine truda, ali eto, na kraju se isplatilo, i dalje se pokušavao šaliti na račun svoje nezavidne situacije. Pogledao sam ga.
– Kaj gledaš? Pa mogu se barem zajebavati. Ništa mi drugo nije ni ostalo. Osim toga, bolje da se zajebavam na svoj račun, jer ko u onom vicu “nemojte se zajebavati na račun Vlade, račun joj je blokiran”. Ha, kaj sad veliš – pitao me intonacijom kojom se traži utjeha. Potapšao sam ga po ramenu, u stilu “nema veze”, ali imalo je veze, itekako je imalo. I kaj sad, pitao sam ga.
- A nikaj. Tražim nišu gdje ću se parkirati. Jebi ga, nisam ja Thompson pa da mi plate da ne radim, a nakon toga ti 15 tisuća ne baš mudrih ljudi plješće i skandira. Ja sam još uvijek u skupini onih čudnih koji dobivaju novac jedino kad crnče. I znaš, pratim ti ja trendove. Najprije sam otišao u SDP prijaviti se za ove prosvjede. Mislim si, 250 kuna nije neka para, ali ako je po danu ili po propješačenom kilometru, nakupit će se toga. Na Iblerovu su me i preozbiljno shvatili. Vjerojatno su mislili da me Hebrang šalje. To me prilično demoraliziralo, ali sam svejedno, dakle volonterski, ušao u tu prosvjednu kolonu. I brate mili, al smo se našetali. Ajmo ovamo, pa hajmo tamo. Obišli mi pola grada, ko na školskom crossu, i svako malo javi se netko s drugom idejom gdje bi se moglo ići. Vidim, nema tu kruha pa se diskretno izvučem i odem doma – prepriča mi Gajba, onako usput, jedan od uobičajenih dana u životu neuspješnog hrvatskog tragača za poslom. – Zakaj nisi otišao u HDZ. Možda ti ne bi platili da prosvjeduješ, nego da razbijaš prosvjede – namignuo sam mu. Ono čega sam se sjetio, a nisam rekao, bila je ideja da iz HDZ na prosvjednike pošalju par članova karlovačkog ogranka svoje mladeži koja bi jednostavno i efikasno razriješila prosvjede. Ovako ćemo ih još neko vrijeme morati trpiti.
– Misliš da nisam otišao do HDZ-a? – prenuo me Gajba. – Dođem ti ja tamo sa svojom tužnom pričom. Kontam si, ako već socijalisti nemaju sluha za radnike, onda će demokršćani imati sluha za čovjeka. Velim im, neću prosvjedovati ako mi nađete posao. Oni me blijedo gledaju, misle da me šalje Čačić. Shvaćam da ni tu ništa od posla pa se vratim u kolonu. Činilo mi se da sam najstariji među tim klincima. Doajen – prislonio si je kažiprst na sljepoočnicu.
– Badava ti godine kad nisi skužio da je HDZ odavno poplaćao sve one koju su radili za njega. I to svašta radili. Plaćalo se direktorskim foteljama, nadzornim odborima, provizijama, radnim mjestima, čak i novcem. SDP se pak sve to tek sprema učiniti i što nam je ostalo? Kolona u kojoj si bio. I nije uopće važno koliko je ljudi u toj koloni, važno je da ona potraje – podigao sam prst.
– Nisam siguran da je to dobro. Neredi, obračuni, nisi valjda za afrički model rješavanja pizdarija – pogledao me začuđeno. – Jasno da ne, ali u zemlji u kojoj je sve u banani, u kojoj godinama rade majmuna od tebe, u zemlji u kojoj vlada aparthaid podobnosti mogu samo reći da smo, odavno smo u “afričkoj uniji”.
– Kaj gledaš? Pa mogu se barem zajebavati. Ništa mi drugo nije ni ostalo. Osim toga, bolje da se zajebavam na svoj račun, jer ko u onom vicu “nemojte se zajebavati na račun Vlade, račun joj je blokiran”
