Na Teološkom četvrtku, kojega je nakon 15-ak godina ponovno pokrenula Kršćanska sadašnjost, govoreći o prijevodima Biblije, književnik i prevoditelj Marko Grčić, među ostalim je spomenuo kako se zajednička molitva katkad može odvijati i kao "impersonalna mantra".
Izraz hoće reći kako se ono što je osobno u molitvi stopi sa zajedničkim u nekom ritualnom ponavljanju što također ima sve karakteristike molitve, premda joj nedostaje onog najnužnijeg osobnog i egzistencijalnog obraćanja Bogu. Bila bi to neosobna molitva, a "mantra" bi prema Grčićevu tumačenju mogla predstavljati nešto otegotno kršćanskoj molitvi.
No, impersonalna molitva nipošto u kršćanstvu nije nova. Naprotiv, čak i neki suvremeni učitelji duhovnosti poput Thomasa Keatinga govore kako takva molitva u čovjekovu nesvjesnom području proizvodi učinke smirivanja, uspostavljanja reda i unošenja smisla. Možda bismo je najbolje mogli doživjeti u litanijskoj tradiciji, koja u pravoslavlju u određenom smislu ima svoju istoznačnicu u Akathistu, a katolici je najviše koriste moleći krunicu ili ružarij.
Neosobna molitva, koliko god suvremenom i odviše racionalnom čovjeku bila strana, ako i nije najbolja, ipak je legitimna i važna.
