Dobro je, ipak nismo ušli u EU kao guske u maglu. Slikovita usporedba iz slavnoga govora Stjepana Radića, jednog od najpamtljivijih i najcitiranijih političkih govora u hrvatskoj povijesti, ipak se ne može primijeniti 2013. jednako kao 1918. godine. Umjesto gusaka u magli, slika koja dočarava ulazak Hrvatske u EU, trenutačno izložena u sjedištu Europske komisije u Bruxellesu, prikazuje ovce. Ovce u stadu, zatim jednu crnu ovcu portretiranu iz poluprofila, pa bijelu ovcu portretiranu en face, a tu je i jedna ovca čija je glava okružena malim supermenima koji joj, valjda, pomažu letjeti…
Možda su ti supermeni zapravo europski birokrati koji pomažu hrvatskoj ovci da se snađe u Europi? Slika Hrvatske u EU, dakle, nije slika gusaka koje srljaju u maglu, nego slika ovaca koje lete Europom. U Berlaymontu, glavnoj zgradi Europske komisije u Bruxellesu, traje izložba radova hrvatskog slikara Bojana Šumonje, koji već nekoliko godina u svome radu koristi ovce kao osnovni motiv. Slikar iz Pule, koji je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Veneciji, figurama ovaca poigrava se stavom ljudi kojima je lakše biti u gomili, ne razmišljati svojom glavom, nego se uvijek skrivati iza nekog drugog. Slučajno se poklopilo da su ga institucije EU pozvale da izloži svoje radove, prvo u Luksemburgu, a sada i u Bruxellesu. Nije mu bila namjera prikazivati ulazak Hrvatske u EU kao kretanje stada ovaca.
To je samo jedno ironično tumačenje u oku promatrača tih slika u zgradi koja je i fizički i mentalno središte EU. Ljepota Šumonjinih ovaca je u tome što, gdje god bile izložene, uvijek publici ostavljaju prostora za vlastitu analizu. Šumonjine slike ovaca zapravo su u interakciji s prostorom i ljudima koji ih okružuju. Kakva je onda interakcija s eurobirokratima? Što su hrvatske ovce otkrile o prirodi europskih javnih službenika? Spletom neobičnih okolnosti, otkrile su da Hrvati precjenjuju profesionalnost i sposobnost institucija EU. Nije ovo priča ni o čemu sudbinski važnom, riječ je o banalnom primjeru, ali možda je simptomatično jer se radi o velikim očekivanjima od EU koja se pretvaraju u duboko razočaranje nakon što se čovjek zaista susretne s Unijinim institucijama i pobliže upozna s njihovim radom.
Slikar Bojan Šumonja spakirao je prtljagu i već se spremao krenuti na zrakoplov za Bruxelles kad su ga iz kabineta europskog povjerenika Maroša Šefčoviča nazvali da mu kažu da se svečano otvaranje njegove izložbe u zgradi Europske komisije otkazuje jer gospodin povjerenik, nažalost, ima druge obveze. A ako nema njega, nema ni ceremonije. Za Šumonju je to bio šok jer, u početku, nije ni namjeravao putovati u Bruxelles na svečano otvorenje, ali nagovorili su ga kad su mu rekli da stiže preko stotinu uzvanika i da bi bilo dobro da tu bude i umjetnik čiji se radovi izlažu. Pozvali su ga dođe, on je potrošio nešto svog vremena i novca na planiranje putovanja, a onda su ga 15 sati prije polijetanja obavijestili da ništa od svega toga.
U pismu koje je poslije dobio od Šefčovičeva šefa kabineta, objasnili su mu da je svečano otvorenje otkazano jer nitko od službenih predstavnika Hrvatske nije potvrdio dolazak.“Jako sam razočaran”, kaže slikar Bojan Šumonja. “U svome 30-godišnjem radu imao sam preko 100 samostalnih izložbi, ali još nisam doživio da me netko tako izvoza kao oni. Ja sam mislio da su institucije EU jednu stepenicu iznad Hrvatske, da ondje rade ozbiljni i profesionalni ljudi. Sad više ne znam što bih mislio o njima”.
Šumonja je izvozan, ostao je bez novca za aviokartu koji mu odbijaju refundirati, ali izložba traje, samo što nije obilježena svečanom ceremonijom. Ovce sa slika promatraju europske birokrate dok idu na ručak u obližnji restoran ili na kavu. Tisuću kilometara dalje, u Puli, autor tih slika sjedi i pokušava provariti svoje razočaranje neozbiljnošću ljudi koji su organizirali njegovu izložbu.U Hrvatskoj je godinama prevladavalo uvjerenje, rašireno i u medijima i među običnim građanima, da su institucije EU puno ozbiljnije, uređenije, profesionalnije, kompetentnije nego bilo koje druge institucije s kojima smo se mi, građani Hrvatske, imali prilike susretati. Ali, kao i mnoge druge konvencionalne mudrosti, i ova ponekad traje samo dok je ne odlučite provjeriti u stvarnosti.
U stvarnosti, mnogi primjeri će vas uvjeriti da europska birokracija nije puno drukčija od hrvatske, samo je puno bolje plaćena. Niti smo mi ovce, niti su oni supermeni, bez obzira na simpatičan prikaz s jedne Šumonjine slike.
