Jasno je: Hrvatskom ne teku med i mlijeko, ali posljednjih dana i tjedana hrvatska se javnost ipak gušila u mlijeku, onom toksičnom. Zagušeni mlijekom, građani i mediji uglavnom su previdjeli jedno pitanje koje bi uskoro moglo dovesti do mnogo opasnijeg gušenja od onog mliječnog. Riječ je o genetički modificiranim organizmima, odnosno o recentnim izmjenama hrvatskog zakonodavstva koje se tiče GMO-a, a ide u smjeru “liberalizacije” politike GMO-a, prateći “europske trendove”. EU, naime, u tom pitanju polako ali sigurno popušta pritiscima SAD-a, glavnog globalnog igrača u području biotehnologije i poljoprivrede te glavnog zaštitnika interesa biotehnoloških kompanija koje se bave GMO-ima. A ljudi koji se u Hrvatskoj vole nazivati narodnim zastupnicima ili predstavnicima građana, sad su – umjesto da se nadovežu na dosadašnje uspješne obrane Hrvatske od GMO-a – uprli svoj pogled u Bruxelles te su po hitnom postupku, bez javne rasprave, naprosto zato što “Europa to traži”, odlučili riješiti jedan problem koji bi mogao negativno utjecati na život današnjih i budućih građana Hrvatske, kao i na prirodni okoliš u kojemu će prebivati kako današnji tako i budući “hrvatski ljudi”, ali i druga živa bića s kojima dijelimo ovaj komadić Zemlje. Tzv. prilagođavanje hrvatskog zakonodavstva onom europskom, uključujući izmjene i dopune Zakona o genetički modificiranim organizmima, samo se na prvi pogled može činiti kao kozmetički zahvat na licu “europske Hrvatske”.
Međutim, ništa što se tiče GMO-a nije kozmetičke naravi. Informacije o stvarnim i potencijalnim, a u svakom slučaju dalekosežnim opasnostima GMO-a za ljudsko zdravlje i prirodni okoliš dostupne su svima koji se malo potrude. Također, razlozi za proizvodnju i distribuciju GMO-a ponajprije su ekonomske i političke naravi. Znakovito je da su ljudi koji obnašaju visoke političke funkcije u administraciji SAD-a, npr. Donald Rumsfeld, bili na platnom popisu kompanija poput Monsanta, Pioneera ili General Electricsa. Neki će reći da su to puke teorije zavjere. No, barem u Hrvatskoj sprega politike i ekonomije, konkretno SAD-a i biotech-kompanija, ne bi smjela biti smatrana pukom paranojom, jer interni diplomatski izvještaji američke ambasade u Hrvatskoj, koji su postali javno dostupnima zahvaljujući Wikileaksu, svjedoče o tome da su Amerikanci s nevjerojatnom pozornošću pratili sve što se tiče GMO-a u Hrvatskoj (minuciozni referati o zbivanjima na tom planu), kao i o tome da su oni intenzivno utjecali na hrvatsku politiku s obzirom na pitanje GMO-a (ostvareno ili namjeravano potkupljivanje hrvatskih znanstvenika, političara i aktivista koji su bili značajni čimbenici u tom području). SAD – EU – RH, a u pozadini toga interesi američkih i multinacionalnih kompanija: to je okvir u kojemu s oprezom treba promatrati “kozmetičke” zakonodavne izmjene s obzirom na GMO. Naši političari možda nisu upoznati s cijelom pričom o GMO-ima, ali to ih ne oslobađa odgovornosti za odluke koje donose, jer se djeluje i propustom. Nepotkupljeni i kritički orijentirani hrvatski znanstvenici i aktivisti, u suradnji s rijetkim osviještenim političarima, prepoznali su GMO kao problem još potkraj devedesetih.
No, upravo zbog djelovanja američke “tajne diplomacije”, brana koju je Hrvatska gradila prema GMO-ima tijekom godina je popuštala. Sad je čas da ju se podupre, na bilo koji način. U tom smislu, valja se podsjetiti na “Lošinjsku deklaraciju o biotičkom suverenitetu” (2004.), gdje se argumentirano osporava pravo političke vlasti da zadire u “biotički suverenitet”, suverenitet života koji bi trebao biti izvan dosega političke moći. Ukratko, tzv. političke elite nemaju mandat da odlučuju o biotičkom suverenitetu koji je ugrožen namjerama uvođenja GMO-a u prirodni okoliš na teritoriju jedne države, u našem slučaju Hrvatske. A za priču o političkom suverenitetu je, u zoru 1. srpnja 2013., ionako već prekasno.
Odgovor na to je raspisivanje referenduma o tome želimo li GMO u našoj zemlji ili ne.