Iako je uspon novog vala na jugoslavenskoj glazbenoj sceni dominantni motiv zanimljive, opuštajuće serije "Crno-bijeli svijet", autor Goran Kulenović (43) kao rođeni Zagrepčanin na fini je način uklopio i sportske uspomene iz tog sad već pomalo dalekog vremena kojem se neprestano vraćamo kao neiscrpnom izvoru dobrih ideja i pozitivne energije.
Početkom osamdesetih Zagreb je doživio sportski bum, Dinamo je nakon 24 godine čekanja s Ćirom postao prvak Jugoslavije, a Mirko Novosel je prvi put na tron doveo Cibonu. Košarkaška euforija ubrzo je zavladala s Draženom Petrovićem, a tih je godina Goran Kulenović otkrio sportsku ljubav koju će zadržati do danas – NBA ligu.
– Američku košarku počeo sam pratiti negdje 1985., paralelno s "cibonomanijom" koja je počela harati Zagrebom.
Za koju momčad navijate u NBA? Postoji li neka iz povijesti kojom ste bili naročito fascinirani iako niste navijali za nju?
– Osamdesetih sam navijao za "showtime" LA Lakerse zbog neponovljivog Magica Johnsona čiji sam poster imao i u sobi, ali volio sam i legendarnog Jabbara, Worthyja, Coopera... U isto vrijeme bio sam fasciniran Larryjem Birdom i njegovim Celticsima koji su igrali prilično suprotno, half-court košarku, ali jednako uzbudljivu. I dan-danas na Youtubeu pogledam "highlightse" tih utakmica.
Filmska priča Detroita 2004.
Što vas je privuklo da pratite NBA?
– To što smo preko Draženove Cibone počeli fanatično pratiti košarku, a onda shvatili da se tamo, preko Bare, igra još fascinantnija, vrhunska verzija tog predivnog sporta.
Jeste li otišli na neku NBA utakmicu?
– Nažalost, nisam. To mi je jedna od velikih neostvarenih želja.
Kako ste pratili NBA prije TV-prijenosa i interneta?
– Na neku smo foru nabavljali VHS kazete s utakmicama, stvarno se ne mogu točno sjetiti kako. Čak su u početku to bile većinom All-Star utakmice, koje su još 80-ih imale natjecateljski karakter, za razliku od ovih danas koje su prilično besmislena revija harlemovske košarke.
Koji prvi "NBA prijenos" pamtite?
– Od utakmica na kazetama sjećam se All-Star utakmice iz 1984. gdje je 224 cm visoki Ralph Sampson čuvao Dr. J-a (Julius Erving, op. a.). Isiah Thomas je tu tekmu igrao sjajno. A što se tiče baš prijenosa, uvijek će mi u pamćenju ostati legendarna sedma utakmica finala 1988. kada su "moji" Lakersi uspjeli dobiti žilave "bad boyse" iz Detroita. Sjećam se da smo do u gluho doba noći gledali prijenos, a onda smo bili toliko nabrijani tekmom da smo u 3 ujutro otišli na Križanićevu haklati. Dok nas nije neka nervozna susjeda otjerala, jer možete si mislit' kako odjekuje nabijanje košarkaške lopte u to gluho doba noći.
Što vam je nakon toliko godina praćenja NBA – neka utakmica ili možda cijela sezona – ostalo u najboljem sjećanju, možda čak i filmski najinspirativnije?
– Sjećam se odličnog finala iz 1994. Houston – New York, u kojem se igrala ratnička košarka na mali broj koševa, i svaki je ubačaj bio velika stvar. A uvijek sam obožavao gledati Olajuwona i njegovu post-igru. Filmski najinspirativniji? Pa možda finale iz 2004. u kojem je Detroit, kao totalni "underdog" i bez velike zvijezde, tukao moćnu, ali razjedinjenu ekipu Lakersa sa Shaqom, Kobeom, Maloneom i Paytonom. To je prava filmska priča.
Sudački masakr 1987.
Rođeni ste 1971., imali ste 11 godina kad je Dinamo s Ćirom postao prvak Jugoslavije, iste godine prvaci su bili i košarkaši Cibone. Kako ste to doživjeli?
– Moram priznati da sam tada pratio samo nogomet, košarku još ne. Cijelu Dinamovu sezonu doživio sam kao bitnu stvar u svom životu, sve sam pozorno pratio, a posebno se sjećam utakmice protiv Zvezde kad sam zbog gužve – stari i ja upadali smo na njegovu novinarsku iskaznicu – sjedio po cičoj zimi na betonskim stubama. Ali vrijedilo je. Dobili smo 3:0. Sjećam se malog Hohnjeca koji je tad igrao na desnom krilu sa sedmicom na leđima. Vjerojatno je iz nekog razloga mijenjao Bručića ili Boru Cvetkovića. Igrao je hrabro.
Išli ste na utakmice?
– Zapravo i nisam tako često, nešto na Dinamo tih godina, i kasnije malo na Cibonu, ali više sam bio navijač "iz fotelje", "teoretičar" pred tv-ekranom, ha, ha!
Tko je vaš sportski heroj iz tog doba?
– Iz te Dinamove generacije obožavao sam kako je igrao Velimir Zajec, iako sam volio gledati i Cicu Kranjčara i Mlinku. Ali baš heroj svima nam je bio Dražen Petrović. On je za nas bio nešto posebno. Uvijek sam imao dojam da može dobiti svaku utakmicu, i zapravo se čudio kad bi izgubio. Sjećam se da su nekim porazima kumovali i čuveni YU-suci, kao onoj neviđenoj krađi 1987. kada su nam u polufinalu protiv Zvezde ukrali najmanje 20-ak koševa. To je bio najgori sudački masakr koji sam vidio u životu.
Koju biste priču iz povijesti našeg sporta voljeli vidjeti na filmu? Biste li voljeli režirati neki sportski film?
– Nisam nikad razmišljao o tome da radim sportski film. Možda i zato što i nema puno dobrih sportskih filmova. Najzabavniji kojeg se ja mogu sjetiti je "White Man Can't Jump". Ne znam kako je to kod nas prevedeno.
Zašto Srbija toliko prednjači u sportskim filmovima u odnosu na Hrvatsku? Unazad nekoliko godina nastali su "Montevideo" (film i serija), "Žućko" (o Radivoju Koraću), uskoro će u kina doći "Bit ćemo prvaci sveta", a ranije su još imali filmove s jakim sportskim motivima ("Nebeska udica", "Apsolutnih 100"...).
– Stvarno ne znam zašto je tome tako. Je li riječ o koincidenciji ili...? U svakom slučaju, da mi netko ponudi dobar scenarij tog tipa, vrlo rado bih ga režirao. Nadam se da će biti i druge sezone "Crno-bijelog svijeta" jer tu bi jedna od ključnih stvari bilo "Dinamovo proljeće". Iako mi nemamo budžet koji bi mogao rekreirati događaje s utakmica, kako su to radili u "Montevideu", neke "pozadinske" situacije bi se dale ubaciti.
Serija "Crno-bijeli svijet" obiluje i sportskim motivima poput priče o skidanju Dinamova golmana Šarovića za Polet, slušanja radijskih prijenosa utakmica, gostovanja u Beogradu na finalu Kupa... Je li to vrijeme, kako glazbeno tako i sportski, bilo šarmantnije?
– Za mene je to razdoblje, i glazbeno i sportski, bilo neusporedivo značajnije i kako vi kažete šarmantnije, iako u slučaju sporta to ne znači da je bilo i kvalitetnije. Nogomet je od onda dosta napredovao u kvaliteti, dok mi se za glazbu čini upravo obrnuto: mislim da ništa poslije nije doseglo kvalitetu najboljih novovalnih bendova.
Idete li danas na utakmice? Zašto nema publike u Zagrebu?
– Ne idem na utakmice jer mi je besmisleno pratiti ekipu koja služi samo tome da bi bila inkubator za preprodaju igrača. I ovo malo dobrih igrača koje imamo ne zadrže se u Zagrebu dovoljno dugo da bi se formirala ozbiljnija ekipa. Potpuno mi je besmisleno pratiti i takav Dinamo i takvu ligu. Kad smo nekim čudom uspjeli upasti u Ligu prvaka, bilo mi je prilično neugodno gledati taj Dinamov nogomet. Svi znamo zašto je to tako, i nema smisla da ja sad to elaboriram.
Postao sam ravnodušan
Je li vam kao ljubitelju košarke i rođenom Zagrepčaninu teško palo srozavanje Cibone i općenito košarke u Hrvatskoj ili ste sada prema tome ravnodušni?
– Moram priznati da mi je 90-ih jako teško padalo to poniranje hrvatske košarke, neko vrijeme sam se nadao da je to prolazni trend, ali kad sam shvatio da tu "riba smrdi od glave" i da ćemo usprkos talentima teško više postizati neke relevantne rezultate, postao sam ravnodušan. Naravno, kad se tu i tamo pojavi neka bolja reprezentativna ekipa, malo se ponadam, ali to obično brzo završi ako ne debaklom, a ono barem blagim razočaranjem. Tako da vrijeme posvećujem NBA košarci, gdje više nemam neku posebnu ekipu za koju navijam, ali volim vidjeti kada "underdogsi" koji i bez velikih zvijezda igraju momčadski dobiju favorite, kao npr. Dallas ili San Antonio Miami proteklih godina.
>>Treba li Cibonu pustiti da propadne i krene ispočetka ili je treba spasiti pod svaku cijenu?
jucer sinovi oficira su imali sve danas sinovi i kceri ratnih profitera......danas su puno vece razlike izmedu ljudi nego onda.danas ljudi kopaju po smecu.