Tog ljeta 1996. sjećat ćemo se kao početka reprezentacije Hrvatske, nastupa na prvenstvu Europe u Engleskoj, sjećat ćemo se loba Davora Šukera, slavni danski vratar Peter Schmeichel još uvijek bezuspješno lovi onu loptu... Pamtit ćemo i da su tri kluba iz Moskve – Spartak, Torpedo i Lokomotiv – izbacili iz Europe Croatiju, Hajduk i Varteks, piše tjednik Max!
A najuspješniji hrvatski klub u Europi bila je Segesta iz Siska. Čudo iz Siska stiglo je do finala Intertoto kupa, u skupini je Segesta bila bolja od švedskog Orgriytea, izraelskog Hapoel Tel Aviv, francuskog Rennesa i švicarskog Luzerna. U polufinalu je Segesta izbacila švedski Örebro, a zaustavljena je tek u finalu protiv danskog Silkeborga, i to na jedvite jade. Otkud sad ta povijesna priča, stara devetnaest godina?
Junak tog čudesnog Segestina niza bio je Hari Vukas (42), današnji trener Hajduka, koji je dobio povjerenje vodstva kluba da do kraja sezone pokuša izboriti Europu. Ta Segesta, koju je vodio Ivica Vidović, a u njoj su igrali Tomislav Piplica, Fuad Šašivarević, Vladimir i Anto Petrović, Damir Jurković, Stipe Brnas i Boško Anić, živjela je od Vukasovih golova.
Slavni pohod u Ligi prvaka
– Zabijao je kao na traci u Intertoto kupu. Sjećam se da je Örebru u polufinalu u četiri minute postigao tri gola. Bio je senzacionalan, igrao je kao navijen. Skroman, tih, nenametljiv, a tako neustrašiv, to vam je Hari Vukas. Nije nikada bio veliki trkač, ne to nije bila njegova karakteristika, taj je zabijao u šesnaestercu, često me po načinu postizanja golova znao podsjetiti na Gerda Müllera. Segesta je bila odlična, Đuro Brodarac posložio je pravu momčad – prisjeća se Boško Anić, nekadašnji Hajdukov stoper, danas nogometni trener.
Vukas je, kao vodeći strijelac Intertoto kupa, zainteresirao čelnike bundesligaša HSV-a, ali na kraju nije prešao u slavni klub. Naravno, nogometni put počeo je u Hajduku, za bijele je debitirao protiv Osijeka u posljednjem prvenstvu Jugoslavije, dvije godine poslije protiv Dubrovnika, u pobjedi 9:0 odigrao je prvu utakmicu u Hrvatskoj ligi. U Hajdukovoj dokumentaciji piše: “Izašao – Goran Vučević, ušao – Hari Vukas.”! Baš kao danas na trenerskoj klupi. Što ti je život, 23 godine poslije opet se isti mijenjaju.
Vukas je sudjelovao i u onom Hajdukovu pohodu u Ligi prvaka 1994./95., Ivan Katalinić koristio ga je u četiri utakmice. Zanimljivo, zajedno s Vučevićem ušao je s klupe u onoj legendarnoj pobjedi Hajduka nad Steauom u Bukureštu kada je Asanović, na Vučevićevu asistenciju, zabio u posljednoj minuti za pobjedu, koja je značila da će Hajduk u četvrtfinale Lige prvaka.
Zabio koliko i Mandžukić
U konačnici Vukas je u Hajduku upisao ukupno 23 službene utakmice, postigao 6 golova. A u prijateljskim utakmicama Vukas je za Hajduk u 26 prijateljskih utakmica postigao 19 golova. Nekome malo, nekome puno... Valja notirati da su Vukasova konkurencija u to vrijeme bili Alen Bokšić, Joško Jeličić, Ivica Mornar, Miki Rapaić, Tomislav Erceg, Ardian Kozniku... Shvatio je da u Hajduku baš neće biti minuta, igračka karijera odvela ga je u stobrečki Primorac, Zadar, Segestu, Zagreb, Cibaliju, belgijski Charleroi, Troglav iz Livna, slovenske Domžale, bio je kratko i u Izraelu... Prije 7-8 godina, pričajući o karijeri, bio je iskren. Kažu da i ne zna biti drukčiji.
– U sebi sam raščistio, nisam postigao mnogo kao igrač. Prema svim pokazateljima morao sam i mogao postići puno više – rekao je tada Vukas.
Možda je malo i prestrog prema sebi. Na top listi strijelaca u povijesti HNL-a Vukas je među trideset najboljih, postigao je 56 golova, isto koliko i Mario Mandžukić. Iako, možda je mislio i na one mlade dane.
O Vukasu kruži jedna anegdota. Kada je kao igrač Hajduka došao direktoru Ivanu Buljanu da se dogovore oko plaćanja stana, ovaj mu se nasmijao.
– Hari, pa što ćemo ti plaćati stan kad ti nikad nisi u njemu – aludirao je Buljan na Vukasov život izvan nogometa.
Bila su to vremena kad su nogometaši Hajduka u Splitu bili voljeni, maženi i paženi pa su, za razliku od današnjih dana, rado izlazili na top mjesta.
Karijeru je taj centarfor, rođen 6. listopada 1972. godine zaključio prerano, već u 31. godini. Naime, osjetio je srčanu slabost, krenuo na pretrage...
– Utvrđena mi je urođena anomalija... Eto, kasno je otkrivena, srećom bez posljedica. A mogao sam pasti na terenu – pričao je Vukas.
Uskoro se na Rebru podvrgnuo operativnom zahvatu, ugrađen mu je stent u aortu i mogao je mirno krenuti drugim putom. Ali, bez nogometa nije mogao, Vukas se otisnuo u trenere.
– Nisam ni sumnjao da će biti drukčije. Oduvijek je pokazivao sklonosti taktici, osjećao je igru – govori nam Anić, koji Vukasa ne poznaje samo iz igračkih dana, već od samog djetinjstva. Obojica su iz Trilja, Vukasi su zaseok Vedrine.
– Hari mi je poput brata – kaže Boško.
Najveći trenerski doseg Vukas je imao s trećeligašem Zagorom iz Unešića kada je stigao do četvrtfinala Kupa Hrvatske. Jureći vlak iz Unešića zaustavio je tek Dinamo, s tim da je u prvoj utakmici Zagora do 54. minute vodila sa 1:0. A na putu do Dinama Vukasova momčad izbacila je Bjelovar, Osijek i Karlovac. Bili su to dani ponosa i slave za Unešić u kojem je vladala urnebesna atmosfera. Poslije je, u tandemu s Juricom Vučkom, vodio Hajdukove kadete i juniore, pa je kratko bio voditelj omladinske škole da bi njega i Vučka smijenio bivši sportski direktor Sergije Krešić. U to vrijeme Vukasov i Vučkov rad dizan je u nebesa, a zadesio ih je otkaz. Naravno, kako to u Hajduku biva, u novim rotacijama, njih dvojica su vraćeni u klub, pa ih je vrlo skoro Igor Tudor pozvao u stožer. O novijem vremenu sve se zna, kada je Tudor otišao, Vukas je privremeno vodio momčad.
– Kad je nastala konfuzija odlaskom Tudora prihvatio sam se funkcije u prijelaznom periodu. U tom trenutku nisam bio u razmišljanjima o duljem ostanku na klupi, tada je Hajduk tražio drugog trenera. Sada je druga stvar. U životu neke stvari dođu na teži, neke na lakši način. Meni je čast što sam trener Hajduka – kazao je Vukas kada je i službeno postao Hajdukov trener.
Odmah je pokazao drukčije lice, nije želio robovati bilo čijim željama. U startu je vratio Marija Maloču kojeg je bivši trener Goran Vučević eliminirao, a bio je vrlo jasan kada je govorio o starim ili mladim igračima. Njegova filozofija, barem za trenutak u kojem Hajduk treba izlazak u Europu, jasna je.
– Kod mene vlada podjela na dobre i slabe, ne na stare i mlade – kaže Vukas.
Eh, dužni smo i pojašnjenje imena Hari. Nije baš tipično da u Cetinskoj krajini, u njegovu Trilju, dječaci dobiju ime Hari. Vjerojatno je jedini Hari u svom kraju. A Vukas je, od oca Ante, dobio ime po Harryju Belafonteu, crnoputom pjevaču i glumcu, podrijetlom s Jamajke, rođenom u Harlemu, u New Yorku.
– Baka se čudila kakvo je to ime, zapisala ga je na papirić koji je držala u pregači i čitala ga susjedima u Vedrinama – prepričao je u jednoj od rijetkih ispovijesti Vukas.
>> Vukas: Lokomotivu volimo zvati Dinamo II
