Nikada nijedna utakmica u Jugoslaviji a kasnije ni u neovisnoj Hrvatskoj nije imala takav odjek kao ona neodigrana između Dinama i Crvene zvezde u predvečerje Domovinskog rata, 13. svibnja 1990. godine. Utakmicu koja se trebala igrati na stadionu u Maksimiru CNN je proglasio jednom od pet utakmica koje su promijenile svijet. Nikada nijedan događaj u Jugoslaviji a kasnije ni u Hrvatskoj nije dobio takav epitet.
Možda su Amerikanci senzacionalistički pretjerali. Masovna tučnjava između navijača Dinama i C. zvezde, Bad Blue Boysa i Delija, pa obračun milicije s Boysima samo pukim slučajem završili su bez mrtvih. Bilo je 138 ozlijeđenih. Ipak, bilo je to puno više od nogometa. – Nakon te utakmice svi smo mi vidjeli da se neće završiti samo na toj utakmici, nego da će se igrati još jedna utakmica, malo žešća... – govori danas Bruno Širok, jedan od vođa BBB-a.
Upravo to je tema dokumentarnog filma Miljenka Manjkasa "Domovinski rat počeo je na Maksimiru" koji se na kioscima pojavio na 24. godišnjicu tog (ne)nogometnog spektakla. Film je napravljen u sklopu Večernjakove kolekcije političkih dokumentaraca. Manjkasu, koji taj film potpisuje kao autor, scenarist i redatelj, to je nesumnjivo najbolji dokumentarac dosad. Većina njegovih sugovornika slaže se da je rat praktički počeo te vruće svibanjske nedjelje.
Kučan najavio nerede
Utakmica koju svi pamte po Zvonimiru Bobanu i njegovu udarcu nogom u milicajca ostavila je iza sebe niz kontroverzi i nikada razjašnjenih pitanja na koje Manjkasov film nudi odgovore: da, sve je bilo dobro organizirano negdje u Beogradu; milicija je bila neprofesionalna i pristrana, puštala je Delije i tukla Boyse; HDZ-u koji je tih dana preuzimao vlast nemiri nisu odgovarali; nikada nitko nije odgovarao za te nerede, ne računaju li se trojica milicajaca koja su dobila otkaz; ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan bio je vođa Delija i sjedio je pored trenera na klupi C. zvezde uoči utakmice u Maksimiru...
U filmu govore neposredni sudionici događaja na utakmici i oko nje: navijači Dinama Goran Kovač Macko, Bruno Širok, Nenad Pokos; tadašnji djelatnici milicije Mate Laušić, Joško Morić, Vjeko Brajović, Marijan Tomurad ali i njihov šef do te 1990. Petar Đukić koji će u ratu završiti među pobunjenim Srbima; novinski izvjestitelji Predrag Jurišić iz Večernjeg lista, Milan Mijailović sa TV Beograd, glavni urednik TV Zagreb Miroslav Lilić; Zdravko Mamić, Zdravko Tomac, Fredi Kramer i Mirko Barišić. I svi se oni slažu da se tada dogodilo nešto nezamislivo, nešto što se nije smjelo dogoditi, ali ni dopustiti, ali nešto što je bilo organizirano. Ne slažu se oko toga tko je stajao iza scenarija nereda koji su se sa stadiona u Maksimiru prelili na ulice Zagreba.
Većina sugovornika u filmu optužuje beogradske vlasti koje nisu mogle mirno gledati kako Franjo Tuđman i HDZ dolaze na vlast u Hrvatskoj. Zdravko Tomac svjedoči da je njega i Ivicu Račana tadašnji slovenski lider Milan Kučan upozorio da se pripremaju neredi. U maksimirskoj loži, kad su neredi već počeli, moli Fredija Kramera, sportskog novinara Radio Zagreba, da to hitno prenese dr. Franji Tuđmanu. Kramer je bio dugogodišnji prijatelj obitelji tadašnjeg predsjednika HDZ-a, pobjednika na izborima i skorašnjeg predsjednika Hrvatske. Navijači su znali da u Zagreb dolazi nekoliko tisuća Delija iz Beograda i Knina spremnih za obračun. – Bili su organizirani kao vojna formacija, došli su u Zagreb kao Rusi sada na Krim – kaže Širok. Do tadašnjih visokopozicioniranih milicijskih operativaca nisu, kažu, došle službene obavijesti o pripremama i organizatorima, ali i njima je kasnije sve bilo jasno.
Na pitanje kome su neredi tada bili u interesu, Vjeko Brajović, tada pomoćnik načelnika zagrebačkog SUP-a, a kasnije visoki policijski dužnosnik MUP-a RH, odgovara: – Izbori su zakazani za 30. svibnja 1990. godine, utakmica se igra 13. svibnja 1990. godine, na Dan unutrašnjih poslova, i što onda kazati komu bi neredi više koristili, dotadašnjoj vlasti ili očekivanoj novoj? Dotadašnja bi vjerojatno rekla: Evo vidite kakva sranja i neredi očekuju državu s novom vlasti. A novoočekivana vlast rekla bi: Evo što se događa kada imate protunarodnu vlast!
Drukčije je mišljenje novinara Televizije Beograd koji je, da apsurd bude veći, u Zagrebu snimao film o navijačkim skupinama i pitao ih hoće li zajedno navijati za jugoslavensku reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu. – Mislim da je sve to posljedica plana pobjednika na hrvatskim izborima. Trebao im je dobar razlog za smjenjivanja u policiji. A milicija je tada spriječila masakr koji bi bio veći od Heysela – kaže danas Mijailović.
Još određeniji i radikalniji je Petar Đukić, tadašnji šef milicije cijele SR Hrvatske, koji nakon odlaska iz Zagreba i boravka u tzv. Republici Srpskoj Krajini, danas živi kao umirovljenik u Srbiji. Za njega je HDZ imao proustašku ideologiju, želio je raspad Jugoslavije, a prvi potez mu je bio da na čelo milicije postavi svoje ljude. – Željeli su da mi što prije odemo – kaže Đukić koji je sam napustio milicijsku službu jer nije želio, kaže, svoju dužnost predati predstavniku HDZ-a. Govoreći pred kamerama, Đukić je, možda i nesvjesno, otvorio još jednu kontroverzu vezanu uz utakmicu Dinamo – C. zvezda.
Za beogradske navijače, cinično i birokratski, kaže da su također bili "u kategoriji nemirne mase", ali dodaje: – Mogu samo reći da su dvojica njihovih vođa bila rezervni radnici saveznog SUP-a.
Bili su to Željko Ražnatović Arkan i Ratko Đogić, poznati kao Udbini ubojice iz beogradskog podzemlja koji su se sami hvalili likvidacijama hrvatskih političkih emigranata. Obojica su danas mrtvi, ali tada su bili u Maksimiru. Zdravko Mamić je Đogića vidio u službenim prostorijama Dinamova stadiona prije utakmice, a Arkana na travnjaku i na službenoj klupi gostujuće momčadi. – Kako je moguće da Arkan sjedi na klupi? Pa nije on ni trener Crvene zvezde, ni fizioterapeut – kaže Mamić. Svjedoci tvrde da je Arkan za pojasom imao pištolj.
Kako je probijena ograda
Joško Morić tada nije sudjelovao u osiguravanju reda i mira na stadionu iako je bio je u samom vrhu tadašnje milicije, s vrlo širokim ovlastima. Otkriva do sada potpuno nepoznate detalje o previranjima, sukobima i međunacionalnim netrpeljivostima u miliciji. Tvrdi da su specijalci, ondašnje interventne postrojbe, operativno bili podijeljeni u dva tima. U A timu pretežno su bili Hrvati, a u B timu većinu su činili Srbi. Kako su u samom milicijskom vrhu pretežno bili Srbi, odlučeno je da će red na toj visokorizičnoj utakmici čuvati A tim, pa ako bude trebalo tući Hrvate, neka ih tuku Hrvati, a ne Srbi. Mirko Pećar, sekretar zagrebačkog Gradskog SUP-a, u posljednji tren, iz samo njemu poznatih razloga, mijenja tu odluku i na teren šalje B tim, dakle Srbe. A tim bio je neusporedivo sposobniji za taj zadatak od B tima, tvrdi Morić. Zanimljivo je da se za šefa osiguranja te visokorizične utakmice postavlja Milana Dupala, čovjeka koji do tada nikada nije osiguravao nijednu utakmicu. Za to vrijeme, Mate Laušić, čovjek koji se specijalizirao za čuvanje reda i mira na velikim manifestacijama i utakmicama, ostavljen je po strani, na svom tadašnjem redovnom mjestu šefa neke vrste milicijske gradske dežurne službe.
Još dvije dileme i danas dijele sudionike tadašnjih događaja. Odakle toliko kamenja koje su Boysi bacali na Delije i na miliciju i kako su mogli provaliti ogradu na sjeveru stadiona, čime je započeo krvavi obračun s milicijom. Svi Boysi kunu se da je "sirovina" za gađanje protivnika bio sam stadion. Maksimirske tribine izlivene su od betona koji puca i lako se otkida. – Nikakvo kamenje nije unošeno na stadion. To je čista laž – kaže vođa BBB-a Macko.
– Priča se već godinama da je ograda prepiljena, da je korištena solna kiselina..., no to su notorne laži. Ograda je pukla jer je takva masa navalila na jedan mali dio – kaže Bruno Širok i dodaje: – Tu gdje je pukla, tu sam baš ja bio, tu su bili malo jači dečki.
Đukić ima drugačije spoznaje.
– Što znači ograda? Ona mora izdržati statičku procjenu broja gledatelja koji se ondje nalaze. A ona je jako jednostavno pala, ja sam bio očevidac – kaže Đukić. Kamenje je, prema službenim zabilješkama operativnih radnika SJS Peščenice i Maksimira, dodavano u kantama i spuštano na drugu stranu (unutar stadiona, nap. a.). – Palo je nekoliko tisuća komada kamenja. Organizator skupa je Dinamo i on je morao ukloniti sve te predmete dan-dva ranije – dodao je Đukić. Vjeko Brajović nije želio govoriti pred kamerama, ali je pismeno odgovorio na pitanja Miljenka Manjkasa. Brajović je u mirovinu otišao 2000., kao državni tajnik MUP-a Republike Hrvatske, i gotovo nikada ne govori za medije. Zato su njegova sjećanja osobito vrijedna. Za tvrdnje da su Dinamovi navijači prije utakmice na stadion unijeli kamenje, lance, šipke i palice, kaže:
– Može biti, to nam se gotovo uvijek događalo unatoč čestim strogim mjerama osiguranja. A znalo se događati da su unaprijed, dan-dva prije utakmice, uneseni razni predmeti i skrivani u unutrašnjosti stadiona. Znali smo dosta toga naći pregledom stadiona prije početka utakmice i ulaska navijača.
Brajović govori i o odnosima u tadašnjem republičkom i gradskom SUP-u i otkriva javnosti do sada nepoznat podatak da je on bio osoba određena za kontakte milicijskog vrha s HDZ-om, sve izvjesnijim pobjednikom na tek raspisanim prvim slobodnim višestranačkim izborima. Đukić je, naime, rekao da je, za razliku od njega, Dupalo, šef osiguranja utakmice, očekivao da će mu tako delikatan zadatak omogućiti ostanak i napredovanje u službi. Brajović na te tvrdnje kaže: – Govori li to nešto o tadašnjim Đukićevim stavovima? Možemo li zaključiti da je Đukić uvalio Dupala, premda je, kako tvrdi, imao operativne podatke. Lako moguće da se Dupalo nadao dodatnom uspjehu i ostanku, jer su se tako i tako svi ti likovi nadali određujući moju malenkost još u siječnju 1990. godine za službene kontakte s HDZ-om u ime GSUP-a i šire, da će nova vlast prvo mene otpisati, a da će oni biti sačuvani. Usput su neki od njih otkucavali što sam i kako razgovarao s predstavnicima HDZ-a, operativcima na Zrinjevcu (Centar SDS-a Zagreb), iako sam nakon svakog sastanka podnosio službena izvješća.
Čak i stariji nogometni navijači na spomen te legendarne utakmice kažu: "A, to je ona utakmica kad je Boban udario milicajca nogom!". Rijetki će se sjetiti da je tada po leđima dobio i Vjekoslav Škrinjar, jedan od Dinamovih igrača koji je u sveopćem kaosu i metežu pokušao pomoći prvom prebijenom navijaču do sebe. Još će se rjeđi sjetiti što je prethodilo Bobanovoj kung-fu reakciji. Boban je prvi dobio pendrekom po glavi. Postoje snimke na kojima je to zabilježeno. Nema ih ili nisu dostupne na HTV-u. Manjkas ih je pronašao u arhivima Radiotelevizije Srbije. Navijači to Bobanu nikada neće zaboraviti, do tada je bio samo jedan od igrača, a otad je Dinamova legenda. – Bobanu skidam kapu što ga je lupio, što se ponio kao muškarac. Ali samo on zna je li ga lupio radi nacionalnog naboja ili zato što je prvo on njega lupio – kaže Macko.
Vjeko Brajović ima nešto drukčije mišljenje, karakteristično za profesionalnog policajca.
Ostala su otvorena pitanja
– Moje je mišljenje, koje apsolutno ne mora biti točno, da je događaj koji je doveo do eskalacije nereda i kaosa koje je ubrzo bilo nemoguće kontrolirati ili suzbiti bez vrlo ozbiljne upotrebe sile, sredstava prinude svih vrsta, naknadni izlazak Bobana iz svlačionice i njegov protunapad na milicajca. Jer, igrači oba tima bili su vraćeni u svlačionice da se izbjegne moguće njihovo ozljeđivanje u slučaju da dođe do ulaska navijača na teren – kaže Brajović.
Brojna su pitanja i danas ostala otvorena. Tko je dopustio da Dinamovi navijači budu na južnoj tribini, a agresivni Delije na jugu - stajanje? Zašto su milicajci na jugu samo stajali i propuštali navijače Zvezde na tribinu da tuku navijače Dinama? Zašto na tribinama nije bilo kordona milicije koji razdvaja navijače, kao što je to danas? Zašto su Zvezdini navijači uopće pušteni na stadion, ako su nerede počeli raditi već u vlaku kod Vinkovaca i nastavili na ulicama Zagreba?
Previše je slučajnosti da bi sve to skupa bilo slučajno.
>> Večernjakov dokumentarac hit na kioscima, traži se DVD više
>> Navijači, policajci i svjedoci otkrivaju: Kaos na Maksimiru pomno je pripreman!
>> Tajne 13.5.: Arkan je tada na Zvezdinoj klupi sjedio naoružan!
Da, HDZ-u "nisu" odgovarali neredi. Zato je kolovođa Arkan i pušten ;-) Sve su srpski i hrvatski udbaši unaprijed dogovorili. Znali su što će uslijediti nakon takvog događaja.