Kada se govori o legendama nogometa u bivšoj Jugoslaviji jedno od nezaobilaznih imena je i Dragan Džajić (69) koji je tijekom nogometne karijere odigrao 590 utakmica za beogradsku Crvenu zvezdu i postigao 287 golova. Za reprezentaciju bivše države odigrao je 85 utakmica i postigao 23 gola. Dvije sezone proveo je i u francuskom prvoligašu Bastiji. Nakon završetka igračke karijere 1979. godine postao je tehnički direktor Crvene zvezde, kasnije i predsjednik kluba, dok danas obnaša dužnost počasnog predsjednika kluba.
::Kakvo je vaše mišljenje o ponovno aktualiziranoj priči o pokretanju regionalne nogometne lige za koju se zalaže i novi član Izvršnog odbora Uefe Davor Šuker?
Vjerujem da je svima u interesu bolji i kvalitetniji nogomet, ali mislim da nijedan sportski radnik nema snage da povuče tu ideju i otvoreno kaže – da, želimo igrati, idemo se dogovoriti. Mislim da do pokretanja takve lige neće doći barem još četiri-pet godina. Ali to je zanimljiva ideja i moguće je da će se jednom ostvariti.
::Smatrate li da je navijačko huliganstvo osnovna prepreka regionalnoj ligi?
Ne volim za navijače nikad čuti da su huligani. Naravno da ne volim ponašanje koje nije normalno i kada se pretjeruje. U ovom trenutku navijači su glavni razlog tome jer imaju veliki utjecaj na klubove. Trenutačno je to tako i ne znam hoće li se to mišljenje promijeniti. I u klubovima je slična situacija. Svi o tome govorimo, ali nekako stidljivo.
::Kada bi ipak došlo do pokretanja regionalne lige, što bi to značilo za nogomet u našim zemljama?
Bila bi to respektabilna i kvalitetna liga. Stadioni bi ponovno bili puni, bila bi poboljšana i nogometna infrastruktura, složile bi se puno jače momčadi i u konačnici bi u nogometu bilo više novca. U takvoj ligi jedna Crvena zvezda nikako ne bi mogla dopustiti da Partizan, Dinamo ili Hajduk imaju bolje i kvalitetnije momčadi. Bilo bi to jako dobro za nogomet na ovim prostorima, ali bi se trebali ispuniti i neki drugi preduvjeti.
::Koji bi klubovi bili favoriti u regionalnoj ligi?
Opet klubovi nekadašnje velike četvorke, Crvena zvezda, Partizan, Hajduk i Dinamo. Mislim da bi se u vrh umiješao i Maribor, koji je za mene, kao i slovenski nogomet uopće, najveće i najugodnije iznenađenje. Ne smiju se podcijeniti ni ostali klubovi jer bi svi imali neke ambicije, pogotovo ako bi izlazak u Europu bio uvjetovan plasmanom u toj ligi.
::Koje bi utakmice bile najrizičnije i organizacijski najzahtjevnije?
Mislim upravo utakmice između klubova nekadašnje velike četvorke. Oni imaju i najviše navijača i to dodatno otežava organizaciju. Vjerujem da bi i kod sarajevskih klubova bilo rizično, ali nigdje, osim možda u Sloveniji, ne bi bilo jednostavno.
::Kada spominjemo nekadašnju veliku četvorku, u kakvom su trenutačno stanju ti klubovi i kako je došlo do njihova urušavanja?
Kada je došlo do raspada Jugoslavije, došlo je i do problema. Nije više bilo novca, smanjen je broj gledatelja, a počele su i sve te ružne stvari kojih smo bili svjedoci. Kada je Zvezda bila prvak Europe i na vrhuncu, zabranjeno nam je igranje na domaćem stadionu, a onda su došle i sankcije... Da nije bilo toga, Crvena zvezda bi danas bila ravna najjačim europskim klubovima. Samo od ulaznica za utakmicu s Bayernom te 1991. godine zaradili smo tri milijuna njemačkih maraka. Zamislite koliko je to značilo za klub i koliko bismo do danas zaradili.
::A Dinamo i Hajduk?
Dinamo sada vjerojatno najbolje stoji od klubova nekadašnje velike četvorke. Koliko znam, nema problema s plaćanjem igrača i ispunjavanjem obveza prema njima. Stabilan je klub. Igra redovito u Europi i dogovara velike transfere. Stanje u Hajduku mi nije jasno jer mi je poznata tradicija kluba kao i ljubav Splićana prema klubu i nogometu.
::Kakvo imate mišljenje o Zdravku Mamiću?
Pozitivno. Upravo je zbog njega Dinamo danas jak i stabilan klub koji redovito igra u europskim natjecanjima, stvara kvalitetne igrače, ostvaruje velike transfere od prodaje igrača, stvara reprezentativce...
::Mogu li se ta četiri kluba opet vratiti na veliku nogometnu scenu?
Mislim da mogu, jer sva četiri kluba imaju povijest, tradiciju, navijače... Možda ne da budu prvaci Europe, ali svakako da redovito igraju u europskim natjecanjima i postižu nekakve rezultate. Uostalom, oni to i moraju, upravo zbog navijača i tradicije, bez obzira na situaciju u kojoj se nalaze. S time treba krenuti odmah.
::Koji je nogomet danas bolji, hrvatski ili srpski?
Mislim da su podjednake kvalitete. Nijanse su u pitanju. Kada se govori o kvaliteti hrvatskog nogometa, to je kvaliteta kakvu ima i Dinamo. Druge sam ipak gledao mnogo manje.
::Usporedite reprezentacije Hrvatske i Srbije?
Hrvatsku reprezentaciju dosta pratim i, za razliku od Srbije, vi imate momčad i bolju atmosferu u njoj. Zato i postižete bolje rezultate. No, hrvatskoj reprezentaciji neće biti lako kako određeni igrači budu odlazili. Pitanje je koliko su zamjene koje dolaze kvalitetne. Srbija ima dosta dobrih igrača, ali nema momčad i to je naš osnovni problem. Po kvaliteti bi obje reprezentacije morale redovito ići na svjetska i europska prvenstva.
::Tko danas ima bolje igrače?
Teško je to reći. Obje reprezentacije imaju dobre igrače, jer da nisu tako dobri ne bi igrali u tako moćnim klubovima. S jedne strane su to Modrić, Rakitić, Mandžukić..., a s druge Matić, Ivanović, Kolarov... Kako to usporediti? Nijedan od njih ne igra slučajno u velikom klubu.
::Tko je imao bolje igrače u povijesti?
Bilo je niz izuzetnih igrača u obje države. Ne volim govoriti o imenima da nekoga ne zaboravim pa da se uvrijedi. Činjenica je da su obje države imale kvalitetne igrače, kako u kojem razdoblju. Nekada smo sigurno bili među tri-četiri najbolje europske reprezentacije.
::Možete li sastaviti trenutačno najboljih 11 iz zemalja koje su činile bivšu državu?
Ne jednu nego barem četiri momčadi, i sve četiri igrale bi na EP-u i SP-u.
::Slažete li se s tvrdnjama da su možda i najveći problem nogometa na ovim prostorima stručnjaci?
Da, iako oni nisu glavni krivci. Smatram da bi stručni rad morao biti na višoj razini. Svi kuburimo s kvalitetom stručnjaka. Oni koji su nešto znali, poput Ćire, sad su u godinama i to se više od njih ne može očekivati, a njihove zamjene sporo dolaze i nema ih dovoljno.
::Kako ste stvorili momčad koja je osvojila naslov prvaka Europe i svijeta?
Naš osnovni plan bio je stvaranje dobre momčadi. Kada sam postao tehnički direktor Crvene zvezde, promijenio sam dotadašnju praksu rada u klubu prema kojoj smo dovodili talentirane igrače i čekali dvije-tri godine da postanu pravi. Ja sam želio odmah najbolje igrače, a pri tome sam imao i povjerenje Upravnog odbora koji mi je vjerovao. Išli smo korak po korak i uspjeli.
::A sama titula u Bariju 1991.?
Iskreno, imali smo određene ambicije. Te godine osvojili smo dvostruku krunu, ali stadion je tražio nešto više, tražio je uspjeh u Europi. Na skupštini kluba prije te 1991. rečeno je da će Crvena zvezda u idućih pet godina osvojiti jedan europski trofej. Osvojili smo ga nakon tri godine. Te godine sklopile su se kockice koje smo slagali 45 godina.
::Što je bilo presudno u svemu?
Mislim da je dovođenje Mihajlovića i Belodedića bilo ključno. Oni su donijeli tu dodatnu kvalitetu i to je možda presudilo. Naime, imali smo već dobru i uigranu momčad sa Savičevićem, Pančevom, Binićem... Prosinečki se afirmirao, Jugović postao pravi igrač. Njih dvojica bili su šlag na tortu.
::Jeste li možda htjeli dovesti još nekog igrača iz Hrvatske, a da niste možda uspjeli?
Nije bilo ni potrebe jer smo imali odličnu momčad. Mislim da sam mogao dovesti još neke igrače i da je bilo potrebe svakako bih doveo još nekoga. Da je ostala bivša država, vjerujem da bih još nekoga od igrača iz Hrvatske sigurno doveo u Zvezdu.
::Kako je Prosinečki završio u Zvezdi?
Pa gotovo se može reći slučajno. Bili smo u Zagrebu gdje smo igrali utakmicu s Dinamom. Tamo mi je prišao njegov ujak i pitao me bi li Robi mogao doći na probu u Zvezdu. Ne razmišljajući, jer smo bili u gužvi, rekao sam mu da u utorak dođe na trening u Beograd pa ćemo vidjeti. Kada je došao odmah se vidjelo da je to pravi igrač. Popodne smo organizirali još jedan trening, gledali ga i odlučili ga uzeti.
::Često se spominjala i mogućnost dolaska Ćire Blaževića u Crvenu zvezdu?
Ćiro je po kvaliteti bio trener za Zvezdu, no ispalo je kako je ispalo. Naime, malo nespretno su neki članovi Upravnog odbora kluba počeli govoriti o tome pa su neki s njim i pojedinačno razgovarali. O tome su pisale i novine pa smo ipak odlučili da ga nećemo zvati u Zvezdu. Pitanje je bilo i bi li on u tom trenutku uopće pristao doći.
::Kako je bilo voditi jednu takvu momčad prepunu vrhunskih igrača?
Iskreno, nije bilo lako. Klub je stajao iza trenera, bio je dobro organiziran, a u korijenu smo sjekli sve što nije valjalo i nije bilo primjereno. To su bili vrlo talentirani i mladi igrači koji nisu shvaćali trenutak u kojem se nalaze. Govori o tome i podatak da su u vrijeme priprema za Bari, za finale Kupa prvaka, htjeli gledati televiziju do pet ujutro. Rekao sam im tada da je mogu gledati cijeli život poslije, a da sada mogu postati prvaci Europe. Imali su znanje i talent koje je trebalo samo usmjeravati.
::Može li u današnjem nogometu neki klub izvan klubova liga tzv. petice postati prvak Europe?
Mislim da može, ali mora se i razmišljati u tom smjeru. I Crvena zvezda isto, bez obzira na situaciju u kojoj se sada nalazi. Prije svega se to mora radi onih 15-20 tisuća navijača koji dolaze na sve utakmice.
::A kako se jedan klub, poput Zvezde ili Dinama, može boriti za mlade igrače koje zovu Real, Barcelona, PSG, Bayern...?
U ovom trenutku teško. Sada je cilj prodati mladog igrača kako bi klub preživio. U Srbiji je do prije par godina vrijedio zakon po kojem igrač koji završi s igranjem za juniore mora potpisati ugovor s klubom ako mu ga on ponudi. Tako bi u klubu ostao još četiri-pet godina. Međutim, propisi Europske unije to ne dopuštaju. Kada sad gledate svjetski nogomet, malo je igrača koji su sa 17-18 godina pravi igrači, ali ih zato sa 22-23 godine već ima čitav niz.
::Žalite li vi za nečim u karijeri?
Iz igračke karijere žalim što nisam dvije godine igrao u madridskom Realu, a trebao sam. Imao sam već sve dogovoreno i bio gost na jednoj njegovoj utakmici. Žalim i što nisam igrao u finalu Kupa prvaka jer me sudac isključio u četvrtfinalu pa nisam igrao protiv Panathinaikosa. Vjerujem da bismo ušli u finale i onda u njemu igrali s Ajaxom. Žao mi je i što jugoslavenska reprezentacija nije bila prvak Europe 1968. godine u Pragu.
::A kao sportskom direktoru Crvene zvezde?
Kao igrač, sportski direktor i predsjednik kluba osvojio sam 37 trofeja. Žao mi je samo što smo 1992. godine bili kažnjeni i nismo mogli igrati pred svojim navijačima utakmice Kupa prvaka. Da jesmo, možda bismo ponovili uspjeh iz Barija jer smo i te godine imali odličnu momčad.
::Kada gledate današnji nogomet, kako biste se vi s ondašnjim vašim kvalitetama snašli u modernom nogometu?
Mislim bez većih problema. Danas je čak i lakše igrati jer su igrači mnogo zaštićeniji nego prije. Nema više onih igrača koji su vam 90 minuta bili nad vratom i samo vas tukli. Sada se zna što ide nakon prvog oštroga prekršaja, a što poslije toga. Jedino pravo mjerilo je travnjak. Tamo se vidi jeste li ili niste...
::Kako to da ste otišli u Bastiju, a ne u neki veliki europski klub?
U to vrijeme vrijedili su drugi propisi i van se nije moglo do 28. godine. Imao sam i veliki peh da mi je na prijateljskoj utakmici u Zrenjaninu slomljena noga. Otišao sam i u vojsku, tako da me dugo nije bilo. Došla je u međuvremenu ta ponuda Bastije koja je bila korektna i ja sam je prihvatio.
::Kakvi su vam dalji planovi? Planirate li možda i u fotelju predsjednika Nogometnog saveza Srbije?
Nemam sad nikakvih posebnih planova. Vrijeme provodim s obitelji i u tome uživam. Ovo sada mi odgovara. Dođem svaki dan u Zvezdu i u klubu sam par sati dnevno. Što se tiče NSS-a, ne znam ni sam. Kada bi mi netko takvo što ponudio, morao bih o tome dobro razmisliti.
::Imate dvije kćeri. Žalite li što nemate sina da nastavi nogometnu lozu Džajića?
Nemam za čime žaliti. Gledao sam kćeri kako rastu i uživao u tome. Jedna je u Francuskoj, a druga ovdje radi. Usto, ne mora značiti da bi, da imam sina, on bio dobar nogometaš. Pa moj otac nije u životu šutnuo loptu, a ja sam igrao nogomet danju i noću.
::Putujete li kad u Hrvatsku?
Odem ponekad. U Zagrebu živi moj veliki prijatelj Tomo Horvatinčić. Znamo se iz vremena dok je još držao restoran, pa bio direktor Dinama. Imam izvanredno mišljenje o njemu. Dođem kod njega. Bio sam i na ljetovanju.
::Imate i crnogorsko državljanstvo. Kako je do toga došlo?
Ponudili mi ljudi i ja prihvatio. Normalnije mi je da imam crnogorsko nego francusko državljanstvo koje bih također mogao dobiti s obzirom na to da sam tamo živio i igrao.
::Život vam je vjerojatno obilježilo i ono privođenje i optužbe da ste prisvojili neki novac. Je li to riješeno?
Riješeno je sve dolaskom nove vlasti u Srbiji. Abolirao me predsjednik Tomislav Nikolić i na tome sam mu neizmjerno zahvalan. On to sigurno ne bi napravio da nema podatke koji govore u prilog mojoj nevinosti.
::Je li vas pogodilo sve to?
Jest, i to jako. Pet mjeseci proveo sam u pritvoru, a onda je počeo taj proces. To pojavljivanje mi je bilo i teže od zatvora. Zatvore te jedan dan u zatvor i svi o tebi mogu misliti što žele. Netko me očigledno htio tako osramotiti, no pitanje je je li mu to uspjelo i koliko.
::Pratite svjetski nogomet. Tko će biti ovogodišnji prvak Lige prvaka?
Teško je to reći, ali mislim da je Barcelona favorit. No, ne vjerujem toliko Barceloni koliko vjerujem Messiju. Tu su i Bayern i Real, jer ipak se radi o samoj završnici Lige prvaka i svatko svakoga može pobijediti. Nijanse su odlučujuće.
::A tko je trenutačno najbolji igrač svijeta?
Svakako Messi. Takav se jednom rađa. Ronaldo je fenomenalan igrač, ali Messi je ipak Messi. Čovjek je nešto posebno. Zapanjuje ta njegova jednostavnost, lakoća, raznovrsnost... Uživam gledajući ga.
>>Ako je Prva HNL sve bolja i zanimljivija, zašto nam odjednom nameću regionalnu ligu?
>>Hoće li na Maksimiru i Poljudu uskoro gostovati Partizan, Zvezda, Panathinaikos?
Regionalna liga je odlična ideja, ali sa Slovencima, Mađarima i Austrijancima. Kakve zvezde i partizani bgti...