Kada netko u svakodnevnom životu nekome kaže da se pogleda u ogledalo, a onda da pljune na svoju sliku u zrcalu, to bi bila osobna uvreda. Kada ministar znanosti, obrazovanja i sporta to kaže predsjedniku i tajniku Hrvatskog nogometnog saveza (HNS) te vlasniku Dinama – je li to tada samo politička kritika?
Izgleda da jest jer nitko iz Vlade nije rekao ni \"a\" na ružne riječi ministra Željka Jovanovića upućene Vlatku Markoviću, Zorislavu Srebriću i Zdravku Mamiću. Još dok je bio u oporbi, od Jovanovića smo navikli slušati slično. Obično se to svodilo na žešće, oporije i neodgovornije govorenje. Možda zbog toga i nije bilo očekivati da će baš postati ministrom prosvjete, a kad je već postao, da će i nastaviti govoriti kao da je još uvijek govorio u oporbi.
Na nepriličnom načinu govora nedavno mu je zamjerio i predsjednik HHO-a Ivan Zvonimir Čičak, koji je upozorio: \"On rabi neprihvatljivu retoriku smatrajući da \'nepoćudne\' pojedince u nogometnoj organizaciji treba iskorijeniti kao komarce pri isušivanju močvare\". Predsjednik HHO-a smatra da je \"to fašistička retorika iz poznatog Goebbelsova filma o Židovima kao štakorima...\" U ministrovu se načinu govora doista može naći i elemenata retorike koju spominje Čičak. Jer, za naciste \"židovsko pitanje\" i nije bilo političko pitanje, nego \"stvar higijene\". Bilo je jednako istrebljenju muha, buha, žohara, ušiju i stjenica. Isto kao uništavanje insekata, odnosno \"komaraca pri isušivanju močvare\".
Ministar Jovanović očito nije domislio sve konotacije svoga govora o stanju u nogometu. Začuđujuća je njegova retorika. Ali i šutnja u vladi, jer se na čelu svakog ministarstva, a pogotovo ministarstva obrazovanja i znanosti očekuje netko odmjeren i umjeren, tko će vladati i svojim mislima i svojim riječima, a najmanje se javno jediti i svađati. O Jovanovićevu se ministarstvu upravo najviše zna po njegovim neodmjerenim javnim istupima. Najprije je neargumentirano izvrijeđao Antuna Vrdoljaka da je svojedobno \"prodao riječku kandidaturu za Mediteranske igre za svoje mjesto u Međunarodnom olimpijskom odboru\". Potom je krenuo sa sasvim nevažnom idejom o mogućnosti ukidanja ocjena na polugodištu, a u posljednje se vrijeme najvećma bavio nogometom.
Nogomet doista jest problem sam po sebi. Kakav je to nogomet u kojemu prvoligaški klubovi, kao nekada seoski, nemaju novca otići u goste odigrati utakmicu?
Kakav je to nogomet u kojem Dinamo hametice nabija svoje nedorasle prvoligaške takmace, a onda ga svi u Europi, u koju jedva uđe, nabijaju kao staru kantu? Kakav je to nogomet u kojemu u Dinamu samo što nema ptičjega mlijeka, a u svim drugim klubovima jedva da ima i vode? Kakav je to nogomet na čijim se tribinama rasistički arlauče? Ministar Jovanović, kao i mnogi drugi, s pravom rogobori protiv takvog nogometa, ali se ljuti krivim govorom.
Jovanovićev je način govora – totalitarna retorika. Na jednu je njezinu stranu upozorio Čičak. To je desna strana. No postoji i njezina lijeva strana. Upravo s te strane nastupa i Jovanović. To je retorika lijevog totalitarizma. Na ljevici taj govor ima dugu tradiciju.
Politički protivnici te vrste vlasti od samih početaka bili su difamirani kao i na njegovu desnom antipodu. U lijevome načinu govora oni koji su oponirali režimu obično su bili nazivani štetočinama. Njih je pak ideološka policija nalazila posvuda: od industrije, preko uprave i kulture do slikarstva i literature.
Nije bilo očekivati da će nekadašnji način govora i danas biti nazočan u hrvatskoj političkoj komunikaciji. Ministar prosvjete morao bi prednjačiti u pristojnoj javnoj komunikaciji, biti primjer kako se javno govori i ponaša. Ali ako je nogomet najvažnija tema njegova ministrovanja, onda mu i rječnik može biti samo nogometaški.
Mišljenja sam da je ovaj neotesanac ministar obrazovanja,kudikamo veća sprdnja od Kaligulina konja senatora.