Kad se u ova moderna postsocijalistička vremena zavalite u mrak nekog
od stotinjak svjetlucavih moskovskih multipleksa, pa vam pred očima
zaredaju foršpani za nove filmove, imate osjećaj da ste dio kakvog
konceptualnog eksperimenta. Ratni megaspektakli kakve si može dopustiti
samo najveća filmska mašinerija, matrixovski znanstvenofantastični
akcići kao povod za srkanje cole i davljenje kokicama, urbane komedije
tipa ‘sve što vole mladi’...
Uz ekonomski uzlet Rusije u 21. stoljeću, na scenu je proteklih godina
istupio naraštaj mladih, artistički ambicioznih autora koji su
proslavili suvremeni ruski film u svijetu pokupivši nagrade od
Venecije, Cannesa, Berlina, do američkog Sundance film festivala.
Andrej Zvjagincev, Ana Melikjan, Ivan Viripajev, Ilja Hržanovski, ili
nešto iskusniji Aleksej Balabanov samo su dio novog vala iz zemlje
zapravo fascinantnog filmskog bogatstva.
Njihove ljubavne, filozofske, mističke ili brutalno naturalističke
priče često su smještene u zagonetne, zabačene ruske nedođije i
tematiziraju bitne teme - od odnosa prema autoritetu, do postavljanja
prema izazovima novih vremena, potrage za slobodom i duhovnih pitanja s
kojima se sudara današnja Rusija.
Na krilima nacionalizma
Iako su vani uspješni novi ruski filmovi, nakon višemjesečnih najava i
TV-kampanja, milijuni Rusa pogledali su nacionalizmom oparene hitove
Admiral i Taras Buljba. Što znače loše kritike kada je samo u prvom
vikendu Admirala pogledalo oko dva milijuna ljudi?
S proračunom od navodno 20 milijuna dolara, film odlikuju impresivne
uvodne scene pomorske bitke u 1. svjetskom ratu, a nose ga ponajveće
aktualne ruske zvijezde poput Konstantina Habenskog (Noćna straža) i
Sergeja Bezrukova (Brigada – Sašina ekipa).
Gledan bez predznanja, Admiral je tipičan crowdpleaser koji se ne
oslanja na domaću tradiciju, već na tehnike Hollywooda. Bavi se životom
carističkog viceadmirala Aleksandra Kolčaka, ozloglašnog bjelogardejca
koji je odbio podržati boljševičku revoluciju i daleko u Aziji
proglasio vladu Autonomnog Sibira. Neuspješnog i okrutnog diktatora
veliča se do grotesknih razmjera.
Nakon Admirala u kina je dospjela ekranizacija Gogoljeva Tarasa Buljbe
– pripovijetke koja je sama po sebi jedno od najosporavanijih djela
velikog ruskog klasika. Gogolj u 19. stoljeću – stoljeću nacija i tzv.
romantičnog nacionalizma, slavi slobodarski duh legendarnih Zaporoških
Kozaka, njihovu borbu za zaštitu pravoslavlja na divljim granicama
imperija, ali i brutalne navade poput tada ne osobito spornih pogroma
nad Židovima.
No ako se Gogolju još može progledati kroz prste, teško je razumjeti
film koji nakon dva stoljeća pokušava napraviti ideološki još
patetičniju posvetu nacionalizmu.
Što joj je bitnije – razvoj filmske umjetnosti ili njena služba
‘nacionalnim interesima’, lani je dalo naslutiti i rusko Ministarstvo
kulture, koje je u 2007. i 2008. godini u financiranje kinematografije
usula 165 milijuna dolara (prema Moscow Timesu, oko 30-40 posto ukupnih
sredstava uloženih u rusku kinematografiju). Pritom su predložene
posebne dotacije za filmove koji će privući preko milijun gledatelja,
te deset ‘nacionalnih projekata’ koji će odgovarati ‘nacionalnim i
društvenim ciljevima’.
Loša paradigma
Aleksandr Mamotov s peterburškog Međunarodnog festivala smatra da je
nova, tržišna paradigma pravljenja filmova po uzoru na Hollywood loša
jer je ruska publika odgojena na drugom tipu filmske umjetnosti. Možda
nisu svi odrasli baš na Tarkovskome, ali sovjetska je kinematografija
pravila sasvim drukčije hitove – složene i originalne, a s druge strane
tople, ljudske filmove u kojima iz svakog kadra iskaču nepatvorene
emocije.
Filmovi kao što su Ironija sudbine ili Oscarom nagrađeni Moskva ne
vjeruje suzama i danas su masovno obožavani, a mnogi će vam filmski
‘načitani’ Rusi reći da nova godina bez reprize nekog od tih filmova
nije nova godina.
– Kad gleda novopečene wannabe blockbustere, ruska publika iz kina
izlazi razočarana jer su to, uglavnom, loši filmovi. Neovisno o
ideološkoj potki koju iz njih iščitavate. Ne znam, možda su takva djela
ipak prikladna, ali za nove generacije koje su odrasle u onom ranije
spomenutom sistemskom zatupljivanju – zaključuje Mamotov.
RUSIJA NA PLATNU