U kvartovskom dućanu bakica kupuje dvadeset dekagrama kave. A
prodavačica – koja dobro poznaje sve kupce – pita bakicu zar nije njoj
liječnik zabranio kavu. Nato bakica odgovara kako ta kava i jest upravo
za liječnika: krenula je k njemu da joj izmjeri tlak, a ne može valjda
doći praznih ruku. Bakica, dakle, zna što je red. A zna to i
liječnik, jer lako je zamisliti što će on učiniti kad mu ona dođe s tom
kavom: sa smiješkom će primiti dar, da staricu ne uvrijedi. Ukratko,
dati mito i primiti mito, kod nas je pitanje pristojnosti.
Nije nezgodno nuditi mito i uzeti ga, nego je neuljudno postupiti
suprotno od toga. Pri tome se mito ne zove mito, nego se zove znak
pažnje, i ljudi to tako i shvaćaju. Nekako se podrazumijeva da se
usluga mora platiti izravno, a ne preko posrednika. Ne, dakle, tako da
onaj tko uslugu daje dobiva za to plaću od države, nego tako da mu onaj
tko uslugu prima dade nekakav bakšiš iz ruke u ruku.
Dakako, znak pažnje je to veći što je usluga vrednija. Zato ne treba
ganuto vrtjeti glavom nad bakicom koja daruje kavu, jer joj, tobože,
financijske mogućnosti ne dopuštaju ništa više. Ne bi ona nosila više
ni da može, jer to ne bi bilo primjereno. Postoji, naime, ljestvica
usluga i ljestvica znakova pažnje. Ona nije nigdje zapisana, teško da
je ikada i usmeno formulirana, ali svejedno svi za nju znaju i ponašaju
se u skladu s tim.
Na razinama višim od mjerenja tlaka stvar se više ne može riješiti
paketićem kave ili bombonijerom, nego na scenu stupa novac, a na još
višim razinama kao platežno sredstvo služe isključivo protuusluge.
Važno je, međutim, to što više razine izravno proizlaze iz nižih. Lako
bi bilo kad bi korupcija bila vezana samo za državnu upravu, za
zdravstvo i sudstvo, pa kad bi mito dolazilo na red samo onda kad se
radi o velikim stvarima: o operacijama srca, cestama, uvozu i izvozu,
koncesijama. Jer to je ipak sfera koja se običnoga čovjeka jedva ikako
tiče.
Ali, korupcija je na svim razinama, pa je i običan čovjek uvučen u nju.
Dapače, on je potiče i stvara, jer ju je usvojio s odgojem, pa je ona
dio njegova vrijednosnog sustava. U tom sustavu već i djeca u prvom
razredu doznaju da na kraju školske godine treba učiteljici nešto
darovati. Korupcija je za našega čovu jedino prirodno stanje stvari.
Zato je apsurdno kad se tvrdi kako vlast lovi sitne korupcionaše, a
krupni joj izmiču. Ako je korupcija ukorijenjena u mentalitetu, onda će
ona uvijek iznova nicati, koliko god da joj režeš vrhove. Zato bi borbu
protiv mita trebalo započeti od najniže razine, od bombonijere i kave,
pa pomalo napredovati naviše. Ukratko, trebalo bi započeti od one
bakice. Samo neka joj to nitko ne kaže, jer će joj od toga još više
skočiti tlak.
U POVODU
O bakici i doktoru
