Čim su u Americi izabrali crnca za predsjednika, odmah se našao neki
medijski mudrac da upita kad će se to dogoditi u Hrvatskoj. U prvi mah
sam pomislio da netko želi predložiti Antimona iz «Večernje škole» za
tu funkciju, i to mi je bilo simpatično.
Ali onda sam shvatio: zapravo se pita kad će predsjednik Hrvatske biti
Srbin, i zaključuje se da neće tako skoro. A to mi je već bilo mnogo
manje simpatično, pogotovo kad sam vidio kako su mnogi spremno
prihvatili tu bolesnu analogiju. Jer, usporedba Srba u Hrvatskoj i
crnaca u Americi je i lažna i jako zlonamjerna.
U Americi su predrasude prema crncima zasnovane na boji kože i na
činjenici da su crnci nekad bili robovi. A to je, naravno, nešto sasvim
drugačije nego kod nas: niti se Hrvati i Srbi fizički razlikuju, niti
su ikada bili u onakvu društvenom odnosu kao bijelci i crnci u Americi.
Zato rezerve Hrvata oprema Srbima – onoliko koliko postoje – imaju
sasvim drugačije podrijetlo.
Tko želi znati kakvo je ono, neka se upita jesu li crnci ikad ratovali
protiv Amerike, jesu li u njoj pokušavali osnovati vlastitu državu i
jesu li po zidovima pisali OVO JE AFRIKA? Ako, dakle, Hrvati u nečemu
zaziru od Srba, onda taj zazor nije zasnovan ni na kakvim rasnim
teorijama, nego na bolnom povijesnom iskustvu. A i tada je vrlo
selektivan, pa je zato daleko od rasizma.
Broj hrvatsko-srpskih brakova jasno pokazuje da Hrvati nemaju ništa
protiv pojedinačnoga Srbina i Srpkinje, ali im se ne sviđa politika
srpske manjine u Hrvatskoj i politika države Srbije. A iz toga slijedi
zaključak: Hrvati bi glatko izabrali Srbina za svoga predsjednika, samo
kad bi mogli povjerovati da on nije srpski političar. Kao što Obama
nije crnački političar, nego je američki.
Sve je to jasno razumnu čovjeku. Pa ako je tako, čemu uopće cijela ta
rasprava? Odgovor će lako dati onaj tko zapazi da napisničari koji
pitaju kad će Hrvati izabrati Srbina za predsjednika ne spominju ni
jedno konkretno ime. To je zato što njima i nije do toga da Srbin dođe
na čelo Hrvatske, nego im je isključivo do toga da Hrvatsku ocrne i
prikažu kao rasističku sredinu. A čine li to zato da bi se osjećali
boljima od svojih bližnjih, ili zato što ih netko za tu rabotu plaća,
meni je posve svejedno.
Meni je stalo samo do logike. A logika bi tražila da onaj tko poteže
analogije između Amerike i Hrvatske to čini dosljedno, pa da i na sebe
primijeni američko iskustvo. Nije prošlo mnogo vremena otkako je neki
novinar u New Yorku dobio cipelu iz najuglednijega lista, i to zbog
toga što je izmišljao podatke i falsificirao vijesti. Pa se onda ja
pitam: a kad će se to i kod nas dogoditi?
GOST SURADNIK
O Srbinu na Pantovčaku
