Amerikanci su za predsjednika izabrali Baracka (u Bosni je barak
grivati) Husseina Obamu, kojem je otac iz Kenije, očuh iz Indonezije a
majka iz Kanzasa, otkud je otišla na Havaje. Bi li bilo moguće da
Hrvati za svog predsjednika izaberu nekog hrvatskog građanina kojemu
je, uzmimo, otac Srbin s Kosova, očuh Slovenac, a majka Istranka
podrijetlom iz Hercegovine?
Odgovor je, usuprot hrvatskim medijskim kokodakalima koji o Hrvatskoj
misle sve najgore, samo i jedino pozitivan. Da, i te kako je moguće da
se na Pantovčak popne netko bez hrvatskog etničkog pedigrea.
Mora ispunjavati samo jedan uvjet: da bude Hrvat (u političkom smislu,
dakle, da je hrvatski građanin/državljanin), da voli svoju domovinu
Hrvatsku i da je iskreno spreman zalagati se za njezine interese, onako
kako se je za svoju domovinu Ameriku spreman zauzimati Barack Hussein
Obama!
Moderno političko hrvatstvo, pučki: domoljublje, od svojih je početaka
u Hrvatskom narodnom preporodu i zasnovano na ideji etničke
uzajamnosti. Uostalom, zar njegove obrube nisu odredili ilirski
začinjavci koji su po etničkom podrijetlu i(li) pripadnosti bili Grci,
Nijemci, Srbi, Slovaci, Slovenci, Mađari, Talijani?
Među tim očevima hrvatske nacije najmanje je bilo etničkih Hrvata, ali
im to nimalo nije smetalo da se s najvećim žarom posvete postizanju
hrvatskih (ilirskih) nacionalnih ciljeva. Šareni etnikum koji je
baštinio hrvatsku kulturnu tradiciju i živio u hrvatskom kulturnom
krugu oni su pretvorili u modernu naciju. Nitko tko joj je pripao ničeg
se svog nije morao odreći. Današnjim rječnikom rečeno, političko je
hrvatstvo na svome početku bilo hrvatska inačica ideje o ljudskim
pravima.
Začinjavci i njihovi nasljedovatelji (Starčević, Supilo, Trumbić,
Radić, Maček) postavili su temelje, ali samostalni hrvatski nacionali
dom, državu, nisu uspjeli do kraja sazidati. Učinio je to Franjo Tuđman
devedesetih, na žalost u (nametnutom) ratu, ali upravo na preporodnoj
platformi Gajevih iliraca.
Tuđman (koji se i svojim imenom dobro uklapa u ilirsko društvo!) je
svoj program nazvao pomirbom i u njega uključio sve koji su bili za
neovisnu Hrvatsku, ne samo Hrvate. “Pomirenje sinova ustaša i
partizana”, bio je samo medijski batrljak (najčešće tendenciozno
interpretiran) koncepcije u kojoj je bilo mjesta za sve koji su u srcu
imali mjesta za Hrvatsku, bez obzira na svoje podrijetlo i pripadnost.
I uistinu je deplasirano postavljati pitanje je li Obama, dakle,
Razlika, u Hrvatskoj moguć/a. Dakako, ovdje nas ima svakakvih, pa i
ksenofoba koji na Obamu/Razliku nikad ne bi pristali, ali zar tako nije
i u Americi?
GOST SURADNIK
