SUBOTA 10. 10.
Rat u Iraku i Afganistanu argument za priznanje jer se Nobel veselio pucnjavi
Griješe oni koji tvrde da Barack Obama nije zaslužio Nobelovu nagradu zato što Amerika pod njegovim vodstvom ratuje u Afganistanu i Iraku. Nitko se tako ne veseli tolikoj pucnjavi i eksplozijama u te dvije zemlje kako bi se veselio sam Nobel. Taj zlotvor čovječanstva izumio je dinamit, a u strasti razaranja ubio je vlastitoga brata, dok su u tvornicama na brzinu osnovanim radi brze zarade, u kojima se proizvodilo po njegovim patentima, stradali mnogi ljudi. Pucalo je na sve strane baš kao i sada u Iraku i Afganistanu! Samo je destruktivni, nasilni mentalitet i autoritet dvadesetoga stoljeća mogao prihvatiti Nobelovu nagradu kao najveće planetarno priznanje za književnost i neke znanosti te za mir. Dakle, tu je nagradu Obama zaslužio, jer se njezin izvor podudara s američkom i njegovom agresivnom, razaračkom politikom. Oni pak koji misle da je Amerika s Obamom drukčija nego što je prije bila samo nasjedaju promidžbi koja njegovim dobroćudnim likom i dobroćudnom frazom, a sada i Nobelom, nastoji maskirati iste stare opačine – ratove radi nafte, pljačkanje svijeta preko MMF-a i Svjetske banke, i nametanje američke volje i interesa u ime demokracije svuda u svijetu gdje to SAD-u odgovara.
NEDJELJA 11. 10.
Nema dokaza da su Lourdes i Fatima uvjerljiviji od ukazanja u Međugorju
Dva dana se navješćivalo da će Vatikan do kraja godine izdati dokument koji će biti jako nepovoljan za Međugorje, koji će “srušiti” to svetište, “poreći” mu vjerodostojnost, “zadati udarac”... Treći su dan najave ublažene, a i neki ljudi iz crkvene sredine izjavili su da to Vatikan neće učiniti a i ne može. Kakav god dokument bio, Međugorju neće nauditi, jer je ono svojom privlačnošću postalo imuno na napade i nijekanja. Riskirajući da ispadnem bogohulan, reći ću: nitko ne može dokazati kako je ono što se dogodilo u Lourdesu i Fatimi uvjerljivije od međugorskih ukazanja. Presudno je ono što vjernici prihvate. Kao što znamo, bilo je na stotine mjesta “ukazanja”, pa kako to da su kršćani “izabrali” Međugorje, nije li riječ o prstu Božjem? Što je to sve ove godine dovelo u to svetište desetke milijuna ljudi? Tamo se ne dijele ni novac ni med, nema mora i plaža, nema se što razgledavati, nema ni kulturnih ni prirodnih znamenitosti, Međugorje nema ni svoga ministra Bajsa, ni proračun za promidžbu i turističke sajmove, nema ništa osim malo polja i kamenu pustoš koju je dotaknulo nebo. Vatikanskoj bi hijerarhiji bilo bolje da posjeti taj evanđeoski pejzaž nego da presuđuje iz velebnih i raskošnih zgrada u Vatikanu koje s Kristom nemaju nikakve srodnosti.
PONEDJELJAK 12. 10.
Partijski kadar Marković otjerao je “nacionalista” Ćiru Blaževića
Mi navijači smo znali da su nam nogometaši sposobniji za uspjehe mnogo veće od postignutih na europskim i svjetskim prvenstvima otkad je Marković predsjednik HNS-a. Uoči tih natjecanja tako su govorili i on i njegovi suradnici. Ali uvijek je bio fijasko, a potom – druga priča. Tvrdili su da je samo sudjelovanje na velikim nogometnim priredbama – velik uspjeh. Sad im je otpao i taj argument. Kadar bivše Partije, Vlatko Marković, koji je uz pomoć komunističkih moćnika (Šajbera i drugih) otjerao “nacionalista” Blaževića iz “Dinama”, uspješno je to iskustvo ponovio i u novoj Hrvatskoj, otjeravši Ćiru i iz reprezentacije. Umjesto da nam Ćirino treće mjesto u Francuskoj bude visina letvice oko koje će se kretati i naši budući dosezi, obnavlja profesionalni model svojih zaštitnika s vrha komunističke ljestvice – proglašava se nedodirljivim i gradi sebi spomenik od neuspjeha. I osamdesetih godina kad je bio preuzeo “Dinamo” i poslije kao predsjednik HNS-a, kada HNL srozava do ništice te bira izbornike bez autoriteta, on sprečava hrvatske reprezentativne i klupske uspjehe, kao po nekom zadatku sustavno gušeći strast i stručnost na kojima je Ćiro gradio uspjehe. Ali to je samo jedan od obilja primjera u Hrvatskoj u kojoj majstori neuspjeha pobjeđuju majstore uspjeha.
UTORAK 13. 10.
Kao bivši dobitnik jedinice protiv sam popuštanja učenicima. Fuchs off!
Osam godina bio sam đak pješak. Svaki dan do škole i natrag 12 kilometara. Jednom kad sam, pokisao, zakasnio na prvi sat, profesor me prozvao da odgovaram čim sam sjeo. Zamolih ga da pričeka dok se malo osušim, uslišio je molbu, no, bio je nanjušio žrtvu, znao je da se izvlačim, pa me je za petnaestak minuta ponovno prozvao, ispitao i dao mi jedinicu. Nije ga baš ganulo moje pješačenje po kiši, ali da sam školarac danas, prema prijedlogu novoga pravilnika o ocjenjivanju, imao bih pravo – odbiti odgovarati. Istina, samo jednom u polugodištu, ali to je samo jedna od olakšica za Njegovo Veličanstvo Učenika što ih, na zaprepaštenje nastavnika, taj pravilnik donosi. Zna li naša prosvjetna vlast da mnoga društvena zla nastaju zbog popuštanja? Popusti djetetu, dobit ćeš razuzdanka, popusti učeniku, dobit ćeš lijenčinu i neodgovornoga, popusti rođaku pa ga zaposli, dobit ćeš nepotizam, popusti pohlepi, dobit ćeš korupciju, ako si u policiji, tužiteljstvu ili na sudu – popusti prijatelju, moćniku, članu interesne skupine kojoj i sam pripadaš, političkom istomišljeniku, zemljaku..., dobit ćeš zemlju koja će se gušiti u nepravdi. Pa ako tako nastavite popuštati balavcima, ministre Fuchs, nemojte se iznenaditi kad i vama i nastavnicima učenici kažu – Fuchs off!
SRIJEDA 14. 10.
U miljeu povjesničara Budaka i Klasića – ocrnjivanje domovine pitanje ugleda!
Što će se dogoditi u javnosti te u profesijama povjesničara Nevena Budaka i Hrvoja Klasića koji, kraj zdravih očiju cijele nacije i mnoštva drugih povjesničara, u povodu švicarskog embarga za Thompsona, u kojem je bila i sintagma “građanski rat”, tvrde da je Domovinski rat bio baš takav, “građanski”? Ništa! To opravdavanje agresora, izjednačavanje krivnje, nijekanje 15 tisuća žrtava i neizmjernih stradanja, to sramotno opredjeljivanje za napadača upakirano u definicije bit će prihvaćeno kao pravo na različitost, kao sloboda znanosti, kao stav ravnopravan bilo kojem drugom. A oni će svojim izjavama, knjigama i na druge načine nastaviti krivotvoriti povijest i tako je krivotvorenu prenositi studentima, učenicima, građanima. Zašto? Pa zato što su Klasić i Budak u skloništa bježali u Beogradu, a ne u Zagrebu, u Nišu, a ne u Osijeku, zato što su mogli poginuti slučajno se zatekavši kraj Srpskoga narodnog pozorišta u srbijanskoj metropoli, a ne zatekavši se kraj HNK u Zagrebu. Nikad im kao profesionalcima neće biti zabranjen ulazak u Švicarsku, dapače, pozivat će ih da i ondje izlažu svoje krivotvorine, nikada se o njihovim lažima neće izjasniti predsjednik Mesić i njegovi istomišljenici. Jer, u miljeu kojem oni pripadaju – ocrnjivanje je domovine pitanje ugleda!
ČETVRTAK 15. 10.
Merlića je Tuđman primio kao autora knjige, a danas govori o šikaniranju
Vratio se slavni Dubravko Merlić, kao član žirija šoua “Supertalent” na Novoj TV. U jednom intervjuu raspričao se o šikaniranju što ga je doživljavao devedesetih od “političkog lobija Tuđmanova ureda”. Samo je zaboravio spomenuti kako je on jedini novinar u Hrvatskoj kojega je kao autora knjige Tuđman primio. Također je zaboravio kako je jedan od vrlo rijetkih novinara koji se u to “mračno doba” obogatio, među ostalim i kao vlasnik marketinške tvrtke koja je poslovala ni s kim drugim nego sa HTV-om na kojem je radio. Zatim je zaboravio da sa HTV-a nije potjeran, kako je volio da se misli, nego se pomamio za još većim novcem u “Plivi”. Nije pak zaboravio podsjetiti javnost kako je u emisiji “Slikom na sliku”, u kojoj je kao nitko u Hrvatskoj prilozima koji su bili obične krivotvorine ocrnjivao Lijepu Našu i Domovinski rat, htio da se “dobije uvid u stvar s više strana”, pa i s pročetničke! E, da, još nešto nije zaboravio: svoje sadašnje sudjelovanje u šouu “Supertalent” – u kojem sudionice kori zbog lascivnosti! – opravdati davnim interesom za spektakl i u “Slikom na sliku” koji je ilustrirao jednim jedinim primjerom: “Bila mi je u gostima talijanska pornozvijezda Cicciolina”. Merlić – porno jučer, porno danas!
PETAK 16. 10.
Smrt filmu, umjetnosti nametljivoj i okupatorskoj, predviđa čak i Coppola
Moglo bi se reći – sve su umjetnosti stare koliko i civilizirani čovjek. Ima pak jedna umjetnost, tako agresivna, nametljiva, okupatorska i samosvidljiva, stara samo stotinjak godina. A jedan od njezinih poznatih stvaratelja vidi njezin raspad i predviđa joj smrt. Riječ je o Francisu Fordu Coppoli, redatelju “Kuma” i “Apokalipse danas”, koji drži da digitalizacija, internet i zabava već pokapaju film te predviđa propast velikih filmskih kompanija. Smrt filma mogao bi osnažiti i pitanje o tome je li uopće riječ o umjetnosti ili o obmanjivanju pokretnom slikom, to jest samo o tehničkom dostignuću s pomoću kojega su stvarane iluzije za mnoge generacije i za milijune gledatelja. Ono što klasični film potisne i uništi bit će još gore od njega, no možda ne bi bio loš odmak i od jednoga i od drugoga. Ali kamo otići ili pobjeći od potpune prevlasti računala u našem poslu, komunikaciji s ljudima, od prevlasti elektronskih medija u obiteljima i svakidašnjici? Možda je najbolji recept – poslužiti se svime time kao sredstvom i nimalo više, umjesto da sami budemo sredstvo tehnološko-profiterske pomame. Uostalom, i film je nama cijelo stoljeće uglavnom manipulirao osim u vrlo rijetkim slučajevima kad je dosezao vrhove velike književnosti.
Griješe oni koji tvrde da Barack Obama nije zaslužio Nobelovu nagradu zato što Amerika pod njegovim vodstvom ratuje u Afganistanu i Iraku.
Komentara 39
Merlić je zaslužio šikaniranje ,a nije ga dobio. Tuđmanova je najveća greška što nije bio žešći prema takvoj lažljivoj bandi. Danas ti isti koje je Tuđman nepotrebno štedio - stvaraju mitove o Tuđmanu i 90-ima. Koliko laži ,falsifikata ,nebuloza ...o tom vremenu se može pronaći kod Butkovića ,Jergovića ,Pavičića ,Latina Merlića...da je to za ne povjerovati. Ali što god da pokušavali - istina je jača. Tuđman je legenda ,a ovi su ipak samo \"stoka\".
A sačuvaj nas Bog i pompoznosti!
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Stvarno Ivkošiću, svaka Vam čast. Prstići Vam se nisu nimalo umorili od tolikog posla.