Potpredsjednik vlade Damir Polančec pompozno je najavio promjenu zakona
o privatizaciji koja će radnicima omogućiti da napokon budu svoji na
svome, suvlasnici poduzeća u kojima rade i koja su godinama stvarali.
Bit će da su ga poslušali radnici Tvornice duhana Zagreb, odlučivši se
na hrvatski presedan: zauzeli su tvornicu i naumili sami proizvoditi! I
dok se naslućuje kako će taj očajnički potez završiti, zakon o kojem
govori Polančec dolazi barem deset godina prekasno, jer davno je
prodano sve što je vrijedilo i u što se isplatilo ulagati.
U državnom su portfelju ostale uglavnom loše tvrtke koje nijedan domaći
ni strani tajkun nije želio kupiti i koje će teško naći kupca i za
jednu kunu. Nedavno su radnici izdvojenih poduzeća u HŽ-u odbili
sudjelovati u privatizaciji svojih tvrtki jer su svjesni da nemaju ni
novca ni utjecaja da ostanu na tržištu bez državnog patronata i veze sa
željeznicom. Ako se netko i zaleti, vođen nekom svojom računicom, to
uglavnom može biti kakav špekulant koji vrijednost ne pronalazi u imenu
tvrtke i proizvodnji kojom se bavi, nego u zemljištu na kojemu leže
propali pogoni, vrijednosti poslovnih zgrada ili u eliminiranju
konkurenta.
Micanje konkurencije s tržišta bio je, sad je svima jasno, i glavni
razlog zbog kojega je Tvornica duhana Rovinj kupila istoimenu
zagrebačku tvornicu koje će se ljudi za koju godinu sjećati samo po
insertima iz starih filmova u kojima se slobodno pušila "opatija" ili
"filter 160". Tvornica duhana Zagreb nije ni prva ni posljednja
tvornica koju je pregazio moćniji konkurent jer se logika modernog
biznisa i svodi na to da otmeš silom ono što ne možeš sam osvojiti na
miran način.
To ne znači da radnici Tvornice duhana Zagreb trebaju pognuti glavu i
prihvatiti što im se nudi, samo je pitanje je li nastavak proizvodnje
pravi put. Jasno je kao dan da bi radničke cigarete bile jednako dobre,
ako ne i bolje, od dosadašnjih. No, otkud sindikatu i radnicima novac
za sirovine, kome će ih prodati i, na kraju krajeva, bez obzira što je
pravda na njihovoj strani, Adris će ih pravno zaskočiti na stotinu i
jedan način. Nema banke koja će stati iza takva rizičnog projekta,
politika glumi neutralnost i ne želi se miješati u problem koji se
događa u privatnoj kompaniji, a po strani se drže i glavne sindikalne
asocijacije jer ni njima nije u interesu da se diže prevelika buka.
Bilo je i većih gubitnika od radnika TDZ-a, a sindikati su prekriženih
ruku stajali po strani i čekali da sve prođe.
Država nikako nije smjela dopustiti tako moćnoj korporaciji kao što je
Adris da ugasi jednu tvornicu, a da zaposlenima ne omogući posao u
drugoj tvrtki ili biznisu. Gdje su prekvalifikacije, poticaji za
samostalan biznis, neki novi vidici? Jer, riječ je samo o tome: ljudi
ne blokiraju tvornicu iz hira, nego zato što su svjesni da drugi posao
neće naći.
U POVODU
