Čini se da su protekli blagdani jednom važnom događaju donekle oduzeli nešto od značaja; ili su mu barem zametnuli naglasak koji bi on svakako zasluživao. Naime, protekle je srijede po prvi put u povijesti jedan zagrebački nadbiskup, u ovom slučaju bio je to kardinal Bozanić, prekoračio prag Gradskoga poglavarstva.
I to ne iz kurtoazije (ta su se gospoda na takav način susretala vrlo često) već da zajedno s gradonačelnikom Bandićem dogovori značajne pothvate. Riječ je o zajedničkoj gradnji socijalnih stanova kao i o zajedničkoj izgradnji dječjeg vrtića, a suradnja će se nastaviti i na izgradnji Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, odnosno na crkvenim projektima od najviše kulturne važnosti kao što je daljnja obnova zagrebačke katedrale i još nekim drugim pothvatima.
U poplavi skandala i žutila svake vrste, posebice kada je u pitanju Katolička crkva, ova vijest upravo je nekako zbog blagdana ostala u zapećku, a i te kako zaslužuje da joj se posveti pozornost. Naime, činjenica da Zagrebačka nadbiskupija zajedno s gradom Zagrebom ulazi u socijalne projekte već sama po sebi znači ogromni korak naprijed.
Duh II. vatikanskog koncila, koji je Opću crkvu htio staviti u dijaloški pa i partnerski odnos s društvom, uključujući naravno i vlasti s kojima se nikad ne preporučuje gajiti stranačka opredjeljenja, u nas je neko vrijeme živio uglavnom u užem krugu teologa, posebice oko nekadašnjeg TDKS-a, oko kojega se nepotrebno bila splela neka mreža koja svakako nije bila koncilska (a možda nije bila niti crkvena?!), a u isto je vrijeme dobar dio svećenstva uviđao važnost posla koji je barem minimalno uvažavao političke strukture s kojima se moralo surađivati za dobro vjernika, sve ako su one bile usmjere i protucrkveno i protunarodno.
Dio pak svećenstva i intelektualaca bio je zadržao, u najmanju ruku, odbojni stav prema ondašnjim vlastima čega se crkvene strukture nisu lako rješavale i nisu se riješile do danas pa možemo reći da postoje crkveni krugovi koji prema vlasti kao takvoj apriori gledaju odbojno, dok je drugi krugovi gotovo svojataju. Premda smo već imali značajnih suradnji u odnosima Crkva-društvo, ovaj novi događaj zaista baca ohrabrujući snop svjetla na ono što bi Crkva trebala biti i što bi trebala činiti.
Opcija za siromahe nominalno jest odrednica crkvenoga djelovanja, no socijala u ovom smislu riječi još to nije. Zbog toga sada ne bi valjalo zbrajati (političke) bodove ili moguće materijalne koristi. Osjetljivost Crkve za socijalna pitanja uvjet je sine qua non njezine vjerodostojnosti; a bilo bi logično da se u medijima događajima poput spomenutoga dade i nešto više mjesta.
