Nikad kraja iznenađenjima. Neki sam dan tako otkrio da sam bio “partajsekreter” kolegi Inoslavu Beškeru i da sam partijski sekretar “ostao dugo nakon mog (tj. Beškerova – op. J. P.) izlaska iz Partije” (JL, 12. 5.). Da sam (sredinom osamdesetih) bio partijski sekretar, to sam znao, ali da bi moj nekadašnji partajgenose izašao iz Partije, a ja ostao tajnik malog stranačkog ogranka u Vjesniku dugo nakon njegova izlaska, e, to mi je prvi glas i to me iznenadilo.
Iz stranačke organizacije u kojoj sam bio sekretar jest izašao jedan član, ali to nije bio Bešker, nego njegov kolega iz Vjesnikove vanjskopolitičke rubrike S. P., koji je komunističku stranku napustio zbog toga što, kako je obrazložio, više nije mogao podnositi pušenje na sastancima.
No, to što Bešker danas tvrdi da je prije 25 godina učinio nešto što nije učinio iznenadilo me mnogo manje od same činjenice da se on uopće usudi o svemu tome govoriti. Tko išta znade o tom čovjeku, zna da je u doba Jugoslavije bio ultraljevičar (zbog čega je u redakciji nazvan Maoslavom), da je zbog svojih ekstremnih političkih stajališta dolazio u sukob s demokratskom strujom u Partiji i da je uživao zaštitu radikalnog, boljševičkog partijskog krila.
Slabije je, međutim, poznato da je Bešker bio službeni kandidat za partijskog sekretara u Vjesniku i da nije izabran. A nije izabran stoga što se na samom izbornom sastanku, suprotno preporuci foruma, pojavio protukandidat “iz baze” i pobijedio ga. Taj protukandidat bio sam ja!
I sad mi se taj čovjek mota oko nogu i fabulira o nekakvom svom izlasku iz Partije i mom ostanku u njoj. Da, točno je, ostao sam u Partiji do kraja, premda sam s njom često bio u sukobu, a s frakcijom kojoj je pripadao Bešker u permanentnom ratu. Bilo mi je ispod časti skakati s broda koji tone. Bio sam što sam bio, radio sam što sam radio i ničega se ne odričem. A što sam bio i što sam radio i danas se može pročitati u mojim objavljenim novinskim tekstovima i knjigama, od “Zagrebačke partizanske fronte”, “Novogovora” i “Hrvatske gibanice” do dnevnika “Ponedjeljak ujutro”, “Ako smo šutjeli, što je ovo” i “Kraja novina”.
Za razliku od Beškera, koji se kao moj partajgenose angažirao u radu na objavljivanju staljinističke biblije “Pitanja lenjinizma” Josifa Visarionoviča Staljina (Zagreb, 1981.), ja sam se sukobljavao s partijskim moćnikom, boljševikom Stipom Šuvarom i s čoporom njegovih crvenih pavijana i borio za hrvatski naziv hrvatskog jezika. Beškera su za sekretara kandidirali viši partijski forumi, a mene moje mjesto u Šuvarovoj Bijeloj knjizi partijskih neprijatelja.
Sve ovo ne pišem zbog toga da bih se branio od napada poraženog takmaca, ili barem ne samo zbog toga, nego da opis apsurdne situacije u kojoj se hrvatsko društvo danas našlo s malo osobnog začina učinim uvjerljivijim. S jugoslavenskim komunističkim naslijeđem nisu sređeni računi. Da jesu, ne bi lijevi ekstremisti jugoslavenskog podrijetla mogli biti glavni protivnici ulaska Hrvatske u Europsku uniju.
Vid, zar tebe još nisu obavjestili da ovom državom već 21 godinu vlada HDZ a ne komunisti?