Pljesak koji papa Franjo pobire posljednjih nekoliko dana zbog svojih “gay izjava” jako podsjeća na istu vrstu frenetičnosti kojom je odjekivala Hrvatska 1997. godine kada je, tada tek zakoračivši na katedru zagrebačkih nadbiskupa, mons. Josip Bozanić izrekao čarobnu formulaciju o “grijehu struktura”. Premda se grijeh struktura u Crkvi prije toga rabio godinama (i to isključivo kao teološki termin, napose u socijalnom nauku), tobože slobodoumna i demokratska (a u svojoj naravi rigidno ljevičarska) javnost objeručke ju je prihvatila kao krilaticu kojom je pozivala na smjenu ondašnjih grešnih HDZ-ovih struktura. Bozaniću su najviše pljeskali oni koji su bili najdalje od Crkve i njezina nauka, praktički zloupotrebljavajući njegovu propovijed u vlastite političke i ine interese.
Sličan je, ako ne u vlas isti, danas kontekst s porukama pape Franje. Južnoameričku otvorenost novoga poglavara Katoličke crkve često se zloupotrebljava tako da se njegove jednostavne i jasne poruke kršćanskoga milosrđa dorađuju i prerađuju prema nečijim interesima. Tako su se njegove riječi o pogledu Crkve na homoseksualne osobe u jednome trenutku vinule u neslućene visine pa se ustvrdilo da biti gay uopće nije grijeh ili čak otišlo toliko daleko kao da će biti moguće da Crkva i papa odobre istospolne brakove?!
A radi se, zapravo, o vazda istom učenju Crkve, koje se može pronaći u njezinu Katekizmu, ali i u npr. vjeronaučnim udžbenicima za osnovnu školu. Crkva nikada ne osuđuje osobu, nego grijeh. Štoviše, čovjeka ljubi, a grijeh proklinje i izgoni. Tako je i s homoseksualizmom. Crkva ga ne odobrava, ali ljubi osobe takve seksualne orijentacije.
Točnije, ne odobrava homoseksualni čin, baš kao što ne odobrava ni seksualni čin izvan muško-ženskog braka, a budući da do homoseksualnog braka, po učenju Crkve, ne može ni doći, logično je da su homoseksualni čini unaprijed osuđeni kao grešni. Isto se načelo primjenjuje i na svećenike za koje se tijekom službe vidi da su homoseksualne sklonosti. Crkva ih ne protjeruje i ne diskriminira, nego poziva da svoju homoseksualnost ne prakticiraju, tj. da se pridržavaju discipline celibata, baš kao i njihovi kolege koji se “pale” na žene.
I papa Franjo upravo to govori i upravo je to rekao u zrakoplovu novinarima, koji su ga, doduše, nešto drugo pitali, a to je gay lobi u samom Vatikanu. Papa je na to pitanje rekao da tko je on da “sudi” gayevima, vješto zaobišavši činjenicu da je na poziciji da sudi svim (pa i gay) lobijima u najvišem vrhu Crkve ako rade na njezinu štetu. I to je sasvim drugi par rukava.
No dobro je da se od ovoga pape radi medijska zvijezda. Crkvi je to besplatna reklama. Premda s izvjesnom dozom opasnosti da se Franju uskoro ne banalizira i ne redikulizira medijskim manipulacijama.
Što papa Franjo zasad vrlo vješto izbjegava jer se drži temelja evanđelja i poziva npr. na milosrđe, krepost najsnažnije vezanu upravo za kršćanstvo. Iz čije su božanske perspektive svi isti. I oni “gej” i oni “strejt”, i oni lijevi i oni desni, ateisti i vjernici. A to današnji mediji teško prepoznaju jer samo površinski grebu po dubokim i fundamentalnim porukama novoga pape, koji zahvaljujući upravo šarmu svoje autentičnosti i dojmljivosti vlastita svjedočkog poslanja ima šansu vratiti Crkvu njezinim korijenima.
