Zašto je oporba tako nestrpljiva, pa svaki dan izravno ili neizravno traži prijevremene izbore te se već vidi na vlasti? Bit će zato što je svaki dan bez vlasti dan bez povlastica, a glad za povlasticama, koja traje već sedam godina, postaje sve neizdržljivija. Dakako, razlozi zbog kojih HDZ-ova koalicija “mora otići”, a oporba se vratiti uvijek su isti: oni su propast, mi smo spas, oni su nesposobni, mi smo sposobni, oni su nemoralni, mi smo moralni. Tako je bilo i za izbore na početku 2000. godine, ali su “spasonosni”, “sposobni” i “moralni” otišli poslije prvoga mandata.
Pa ipak, ako nisu ispunili očekivanja birača, jesu – svoja. Cvali su poslovi podosta ministara (Čačića, Fižulića...) i drugih dužnosnika te njihovih supruga, i oni za koje znamo i oni za koje ne znamo. Useljavalo se u raskošnije stanove, kupovani su luksuzniji automobili i jahte. Pozapošljavalo se mnoštvo rodbine. U državnim medijima, javnim poduzećima, službama, institucijama i u diplomaciji “počišćeno” je na tisuće nepoćudnih ljudi čija su mjesta zauzeli poćudni. U bescjenje su “svojim” tajkunima prodavane državne tvrtke. I tako dalje. To je u Hrvatskoj svrha i bit vlasti i zato je oporba nestrpljiva.
Počnimo s vrha. Premda ni po čemu u njegovu moralnost zasad ne možemo sumnjati, možda je nestrpljenje oporbe najslikovitije izrazio njezin vođa Zoran Milanović, svoju plaću u Saboru nazvavši “plaćicom”. Doista, tko još misli da se političar može zadovoljiti samo “plaćicom”, a pogotovu kad se domogne vlasti kojoj će i težiti zato da ima mnogo više od te plaćice. Ako, dakle, Milanović, bude li premijer, neće biti ravnodušan na više novca, prirodno je, na primjer, da će i mnogo više posla s državom za svoje tvrtke ponovno priskrbiti Radimir Čačić bude li ministar gospodarstva ili što slično.
Prirodno je da će se mnoga vrata otvoriti moćnoj tvrtki za uvoz lijekova supruge Miranda Mrsića ako joj muž bude ministar zdravstva. Da će, kao i prije, neke koristi imati i suprug Ingrid Antičević Marinović ako mu žena iznova bude ministrica. Da će Slavko Linić, kojemu će Milanović sigurno dati moćnu poziciju, pogodovati prijateljima tajkunima pri kupnji državne imovine, a ako mu se omakne pokoje kazneno djelo, morat će se pobrinuti da padne u zastaru prije nego što se njime pozabavi “špijunčina” Karamarko.
Zacijelo i Goran Štrok i drugi “lijevi” tajkuni nestrpljivo čekaju dolazak SDP-a na vlast kako bi budzašto pokupili ono vrijedno što je još ostalo od državne imovine. Kad Hrvatska (2012. godine?) uđe u EU, eto prilike da se podosta Hrvata zaposli u različitim službama Unije, gdje je “plaćica” desetak tisuća eura, a tko će na te poslove ponajvećma će, naravno, odlučivati SDP-ova koalicija bude li na vlasti.
U državama poput Hrvatske, u kojima su korupcija, nepotizam i stranačka samovolja običaj, gdje političari gospodarstvo prepuštaju kolonijalnoj sudbini, gdje praktički vlada stranac i gdje politička moć podrazumijeva materijalno bogaćenje, i nema osobite potrebe da se biračima razlažu programi.
Nesposobna oporba samo treba čekati da narodu dosadi nesposobna vlast i pobjeda je osigurana. Izuzmemo li Milanovića, posve isti ljudi u SDP-u koji su već imali vlast pa su zemlju doveli na rub dužničkoga ropstva i rasprodali sva nacionalna bogatstva koja su rasprodati dospjeli, “požuruju” Jadranku Kosor i HDZ da odu.
Motivi su im gole ambicije i očita želja da se domognu “vlasništva” nad zemljom kako bi u njoj iznova razapeli mrežu osobnih i stranačkih interesa te plaćicu zamijenili onim čime ju je bio iznimno uspješno zamijenio prije vlasti siromašni činovnik, a poslije vlasti prebogati bivši premijer Ivo Sanader. Priča ostaje ista, samo se likovi mogu mijenjati.
Eh, gdje su ona vremena o kojima neki SDP-ovi navijači nostalgično sanjaju, ona vremena kad je Đilas uzviknuo onu svoju povijesnu: Zaustavite Reuters! Zaustavite, brišite, ne čitajte Ivkošića i bilo koga tko se drznuo reći tužnu i jadnu istinu o SDP-u.