Prije nego što je dobila izbore, sadašnja se vlast trudila ostaviti dojam da je ideološki neutralna, da se ne kani baviti prošlošću, da je prvenstveno zanima kako Hrvatsku izvući iz krize. No, ne samo da nema boljitka nego nema ni znakova da bi ga uskoro moglo biti. Istovremeno ipak ima i ideologije i demagogije. Dojam je da vlast, ne znajući što efikasno poduzeti, još uvijek pipa i grebe po površini. Drugi je dojam da se manjak pravih političkih i gospodarskih poteza zamjenjuje viškom prošlosti, odnosno da se javnu mrzovolju nastoji potisnuti šarenim nebitnostima i tričarijama. Stvara se privid, širenjem propagande, da je nešto bolje nego što zaista jest. Poseban je pak problem povratak ideologije i vraćanje prošlosti. Krenulo se od Bleiburga, a završilo u Jasenovcu.
Saborskom odlukom da Hrvatski sabor od ove godine više ne bude pokrovitelj komemoracije u Bleiburgu, Vlada je sasvim jasno poručila da joj je ideologija bliska te da razmišlja “sužene svijesti”, tj. crno-bijelo, odnosno crveno-crno. Kada se nedugo potom cijeli državni vrh – Boris Šprem, Ivo Josipović, Zoran Milanović – našao u Jasenovcu, više o ideologičnosti vlasti i ne može biti spora. Ne zato što su se trojica vladajućih pojavila ispred kamenoga jasenovačkog cvijeta jer svaka vlast kojoj je do demokracije i do ljudskosti ne bi smjela zaobići to stratište nevinih, nego zbog nečega drugog. Zločin je ondje bio neupitan, bio je dio crne ideologije, esencija poretka – a nedužni njegove žrtve. Ali i Bleiburg je simbol masovnog stradanja nevinih. I ondje je zlo bilo dio ideologije, sadržaj i metoda crvenog sistema.
Usprkos nedvojbenim zločinima koji su činjeni uime plemenite ideje antifašizma, sadašnja vlast, proglasivši se njegovim baštinikom, diže ruke od Bleiburga. Kao da su na Križnome putu zgaženi skakavci, a ne ljudi! Ako se pri tome nevoljko i mrzovoljno čak i prizna da su i partizani činili zločine, takva se zlodjela obično svedu na nečije osvetničko mahnitanje, na floskulu da su posrijedi bila “pojedinačna iščašenja”. Tko je onda protjerao, razorio i ubio Zrinj, Španovicu i Borićevac? Je li najmanje 100.000 zarobljenika u Sloveniji mogla pobiti tek grupica luđaka s titovkama? Ipak, unatoč tome, sadašnja vlast i dalje zanemaruje nevine poratne žrtve, zlodjela partizana. Antifašizam je, kao i nekoć u Jugoslaviji i u Hrvatskoj, postao državna ideologija.
U Hrvatskoj nikako da se završi povijest, zgotovi objektivna knjiga o dvije oprečne ratne priče koje su duboko i dugoročno podijelile hrvatsko društvo. Vidi se to i po odnosu spram Bleiburga i Jasenovca. Ako je netko imao priliku zatvoriti to tramumatično povijesno poglavlje, onda je imala ova vlast. Umjesto toga, ona je ideologiju ponovno vratila ne samo u politiku nego i u društvo, produbljujući stare podjele. Kao mogući naputak za zacjeljivanje te povijesne traume mogao joj je poslužiti i članak prof. dr. Nevena Sesardića, Crveno i crno, objavljen prije nekoliko godina, u kojemu je autor obrazložio obilježja i crnog i crvenog totalitarizma. Tekst je kratak, jasan i poučan. Moglo ga se umnožiti i podijeliti vlasti (ali i drugima) da iz njega nešto nauče.
No, vlast, sudeći po onome što čini i kako se ponaša, svira i dalje po starim borbenim notama. Kao da, osim partizanskih koračnica, i nema druge političke glazbe. Netko je, sarkastičan i duhovit, još u socijalizmu rekao da mi imamo dovoljno prošlosti za idućih stotinu godina.
Danas bi se moglo reći da smo još i obnovili njezine zalihe. Kod nas se stalno govori o budućnosti, a živi od prošlosti. Pogotovo u politici.
Kad se, kao sada, ne može mijenjati sadašnjost, narodu se, kao narkotik, nudi neriješena prošlost i varava budućnost. Vlast zna da onaj tko vlada prošlošću, vlada i sadašnjošću, pa možda i s budućnošću. milan.jajcinovic@vecernji.net
Vidi se da su Srbi zavladali ovim forumom.