Dobri poznavatelji prilika u Crkvi kažu kako su jučer završene konklave, zapravo, pravi svršetak onih prijašnjih, na kojima je za poglavara Crkve izabran Joseph Ratzinger.
Tada su, naime, u ozbiljnom pripetavanju bili Ratzinger i Bergoglio, ali je, kako vele, desno krilo (koje je podržavalo Ratzingera) poslalo poruku lijevom krilu (čiji je kandidati bio Bergoglio) da će konklave potrajati i godinu dana ako treba, sve dok Ratzinger ne pobijedi.
Te konklave, kao što se moglo vidjeti, nisu trajale godinu dana, ali je Benediktov ponftifikat sam po sebi u međuvremenu dotrajao, pa se mudri i pametni Ratzinger odlučio sam detronizirati i otvoriti vrata novim vjetrovima u Crkvi. A oni su, kako smo mogli upravo vidjeti, zapuhali na takav način da su na površinu izbacili starog kandidata za papu!
Prilično neobično i za vatikansku dijalektiku, zar ne. Ili pak posve nešto normalno, tj. prirodan tijek stvari u kojima Benedikt XVI. na dosad neviđen način predaje kormilo Crkve u ruke Franji, i to ne kao nekadašnjem protukandidatu, nego posve logičnoj i prirodnoj pojavi koja dolazi iz nepatvorenoga latinoameričkog miljea i sa snažnim isusovačkim backgroundom (pojačanim imenom sv. Franje!) koji unaprijed nude jamstvo da u Crkvi mnogo toga neće biti kao što je moglo dosad u okrilju dekadentne Europe, koja na čelu s Italijom, uza sva lobiranja i spletke klanova, više nema snage ikoga kandidirati za Petrova nasljednika.
Istina, možda je Franjo koju godinu, s obzirom na one prošle konklave, i zakasnio.
No ipak može biti zahvalan Benediktu da je svojim odlaskom razvlastio mnoge koji su u Crkvi stvorili vlastitu moćnu mrežu i podjarmili je za svoje interese.
Pa kad novi papa imenuje svoje ljude, jasno će se vidjeti smjer kojim će ovako osvježena Crkva krenuti ususret vremenu koje dolazi.
