Kako to da nijedan papa u posljednje dvije tisuće godina nije odabrao ime Franjo? Više sam puta čuo i pročitao to pitanje nakon što je u Vatikanu objavljeno: “Habemus papam Franciscum!”.
Tako sročeno, pitanje je budalasto. U prvih dvanaest stoljeća kršćanstva nijedan se crkveni poglavar nije mogao zvati Franjo jednostavno zato što to ime uopće nije postojalo. Čak je i svetac čije ime nosi novi papa bio kršten kao Giovanni. Francesco je bio nadimak koji je značio Francuz, ili Francuzić, kako je bogati asiški trgovac možda od milja zvao sina u spomen na njegovu rano preminulu majku Francuskinju. Drugdje piše da je mladić nadimak zaslužio uspješno trgujući po Francuskoj, Kako god bilo, Giovanni di Pietro di Bernardone prvi je čovjek kojeg povijest pamti pod imenom Francesco jer već 1228., samo dvije godine nakon njegove smrti, ime mu je upisano i u kalendar svetaca Katoličke crkve.
Strašna odgovornost
Suvišno je stoga pitanje na kojeg je Franju mislio argentinski kardinal Jorge Mario Bergoglio birajući svoje papinsko ime. Svakom pobožnom katoliku, ali i ljudima upućenima u povijest europske duhovnosti, kulture i umjetnosti, ime Franjo u misli najprije priziva upravo siromaška i zanesenjaka iz Assisija kojeg bi i današnji “ozbiljan” svijet s podsmijehom gledao kao čudaka, a mediji razvlačili poput glumice koja odlazi u samostan ili starlete koja vračaru zamijeni duhovnikom.
Zamislite što bismo tek bili u stanju napraviti od sina nekog tajkuna koji bi, odrekavši se preko noći obiteljskog bogatstva, biznisa, profita i pripadajućeg načina života, odjednom počeo hodati u dronjcima, prositi i kopati po kontejnerima i tako bosonog po ulicama propovijedati o svojoj ludoj ljubavi prema Bogu, Isusu Kristu i Duhu Svetom. Takav je bio Franjo Asiški. Dobrodušni čudak koji priča sa psima i pticama, kojemu su jednako dragi i snijeg i sunce, koji smrzavajući se u ledenoj noći zaneseno pjeva bratu Mjesecu i sestricama zvijezdama i koji vas uvjerava da vašu bezgraničnu ljubav zaslužuju sva ta divna stvorenja, a povrh svega čak i svi ljudi!
Rasprostranjenost njegova imena govori koliko je dubok trag bio ostavio u svom vremenu da svijetli i nadahnjuje kroz stoljeća. I zato je već ozbiljnije pitanje kako to da Franjino ime nije uzeo baš nijedan papa u posljednjih osam stoljeća? Možda zato što je to plamteće i užareno ime za kojim se ne može posegnuti tek tako, zbog nekog pobožnog sentimenta, a bez odlučnosti da ga se bude vrijedan i bez osjećaja velike, upravo strašne odgovornosti kakvu je sada na sebe natovario papa Franjo. Nijedno drugo ime ne bi danas pobudilo toliko nade u ljudima koji su izmučeni ravnodušnošću svijeta priviknutog na svako zlo, nepravdu i svakodnevnu smrt oko sebe. Zato je dobar znak i pismo koje je na početku korizme prije godinu dana argentinskim vjernicima uputio kardinal Bergoglio. U njemu se najviše bavio neodrživošću stanja priviknutosti na sve loše i zlo u svijetu, stanja ravnodušnosti u kojoj više nema ni ljutnje, pa ni žalosti nad nepravdom.
Ponizno i srdačno
Franjo Asiški nije bio ni rušitelj ni ratnik. Bio je više romantik nego buntovnik, ali njegova je užarena zanesenost Božjom ljubavlju i Isusovim primjerom snažno djelovala na sve koji su ga susreli. Kao i svaku drugu, tako je i njegovu duhovnu revoluciju već u sljedećoj generaciji sljedbenika počela nagrizati prevelika briga oko institucionalizacije i forme. Ali, možda je baš zato sve do ovih naših dana njegovo moćno ime ostalo nepotrošeno da bi se danas, kada nam to možda treba više nego ikada prije, i Crkva i svijet opet prisjetili te drage lude pune ljubavi koja se nikako ne može ukalupiti u logiku profita i moći.
Novi je papa svoje ime prve večeri ponio na primjeren način, ponizno i srdačno. Dovoljno je bilo samo jedno ime i samo jedan ljudski jednostavan i prisan pozdrav s balkona pa da u milijunima ljudi uzdrhti nada i slutnja nečeg novog. Papa Franjo je prepametan i preduhovan da ne bi bio svjestan te snage, a isto tako i dubine ponora novog razočaranja koje bi nastupilo ako njegova misija ostane samo na imenu.
