Jugoslavenski maršal Josip Broz Tito između 9. i 12. svibnja 1945.
osobno je u Bijelom dvoru na beogradskom Dedinju naredio da se pobiju
ratni zarobljenici! Tu je usmenu naredbu dobio tadašnji načelnik
Trećeg, kontraobavještajnog odjeljenja Ozne, potpukovnik Jefto Šašić!
Taj podatak jedan je u nizu otkrića beogradskoga novinara i publicista
Pere Simića. O tome piše u svojoj najnovijoj knjizi “Tito – fenomen
stoljeća” koju upravo izdaje Večernji list.
Simić je ovu priču napisao prema svjedočenju iz prve ruke.
Uoči raspada
Šašić se, naime, uowči raspada bivše Jugoslavije, 1988., povjerio
beogradskom prijatelju s kojim pak Simić surađuje više od 30 godina te
mu ispričao Šašićevu ispovijest.
Prema njoj, Tito je u noći naredio da mu dovedu Šašića i Simić dalje
bilježi:
“Druže Maršale, javljam se po vašem naređenju! Raportira potpukovnik
Jefto Šašić.”
Na njegovo iznenađenje, Tito ga nije ni pogledao, čak mu se učinilo da
ga nije ni čuo. Po tko zna koji put, koračao je od jednog do drugog
kraja kabineta. Čas je ubrzavao, čas usporavao korak, a ispod njegovih
čizama čula se škripa dvorskog parketa.
Šašić je stajao kao ukopan, desna mu je ruka, zbog salutiranja,
dodirivala sljepoočnicu.
Neko mrmljanje
Tito je i dalje zamišljeno hodao s kraja na kraj kabineta, ne dajući
nikakav znak da zapaža svoga slavonskog potpukovnika. Kad je iz
njegovih usta čuo neko mrmljanje, obuzeo ga je strah da Tito možda nije
skrenuo s pameti. Strah je već počeo prelaziti u drhtavicu kad je Tito
naglo zastao, podigao glavu i gledajući u neku zamišljenu točku
progovorio:
– Dali smo im priliku da se predaju i da oni koji nisu okrvavili ruke
budu amnestirani! Berlin je pao, a oni nam se ne predaju!
Kao da ga je tek tada zapazio, pogledao je Šašića pravo u oči i u grču
progovorio:
– Pobiti!
Šašić je netremice gledao u Tita, a on mu je dižući ruku u smjeru
zapada naredio:
– Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu naredbu komandantima naših
armija!
Simić zaključuje da je to bio najveći masovni zločin u Europi poslije
kapitulacije nacističke Njemačke.
Kako je Broz došao na čelo KPJ
Simić nam otkriva i jedan od najvećih Titovih misterija – kako je došao na čelo KPJ. Donosi nam najvažniji sadržaj desetljećima skrivana zapisnika s tajne partijske sjednice u ožujku 1939. na Bohinjskom jezeru. Za taj je sastanak Tito sve vrijeme lagao, i o točnu datumu sastanka i o tome da je prešućivao prvu i najvažniju odluku – izbacivanje iz partije tadašnjih vodećih jugoslavenskih komunista koji su mu bili prijetnja za prestiž u partiji, a među kojima je bilo i mrtvih, jer ih je već prije „pojeo“ Staljinov mrak u Rusiji. Tu je i 16 verzija o njegovu izboru za generalnog partijskog sekretara, kao i što se zapravo odigravalo na famoznoj V. zemaljskoj konferenciji KPJ u zagrebačkoj Dubravi koju Simić naziva „Titova svadba“.
Barem petnaest verzija datuma rođenja
Simić u knjizi odgovara na brojne enigme iz Titova života: o tome kako ima barem 15 verzija datuma njegova rođenja, kako postoji mnogo nejasnoća i o njegovu imenu i prezimenu te o pseudonimu, baš kao i nepoznanica o braći i sestrama, o roditeljima, kako je za života krio da je dvije godine u Kumrovcu pohađao školu za ponavljače, što je dosad bila rupa u njegovoj biografiji. Do danas je enigma i kad je Tito zapravo postao član jugoslavenske partije i tko ga je u nju primio, zatim kako je Rusima cinkao sve svoje partijske drugove, ali i zašto je krio da je bio aktivno angažiran u Španjolskom građanskom ratu, a Pero Simić sad nedvojbeno dokazuje da je bio ondje.
