Hrvati, osobito neki, imaju rijetku sposobnost da svaki (raz)govor o
jeziku pretvare u skandal. Uopće nije bitno o kojoj se jezičnoj temi
zapodjene rasprava, ni tko u njoj sudjeluje. Bitno je da se na svaki
javni spomen jezika hrvatskoga, po našim medijskim krčmama gase lampe i
vade noževi.
Tako je bilo i nedavno, kad se u Saboru razgovaralo o jeziku u javnoj
upotrebi. Čak i prije nego što je razgovor okončan, javna je
priopćavala obuzela velika uznemirenost.
Premda se izgovoreno uglavnom svodilo na uobičajenu jadikovku o
nedostatku brige za jezik, mediji su zabubnjali kao da nas je masovno
napala ptičja gripa. Ni vijest o pomoru triju sela ne bi izazvala takvu
paniku kakvu je izazvala usputna opaska prof. Babića da naziv “Factory
Food” nije primjeren (osim što je i protuzakonit) zagrebačkom dućanu u
kojem se nudi na brzinu spravljena hrana. Slično je odjeknula i nedužna
primjedba da je u Zagrebu, gradu u kojem “Narodne novine” kontinuirano
izlaze od 1835., u najmanju ruku neumjesno izdavati narodne novine na
hrvatskom jeziku pod naslovom “Zagreb News”.
Dobronamjerni prigovor da naziv “Zagreb Film Festival” nije u duhu
našeg jezika također je dočekan kao senzacija, premda je već mnogo puta
ponovljen. Što potvrđuje i nevjerojatna izjava direktora Zagrebačkog
filmskog festivala B. T. Matića: “Zbilja više nemam živaca objašnjavati
da se Zagreb film festival mora tako zvati jer je to međunarodni
festival.”
Nije nevjerojatno što g. Matić nema živaca, nego je nevjerojatno što
još živce nisu izgubili oni koji su B. T. Matića doveli u situaciju da
kao ravnatelj, jadan, mora gubiti živce. Nevjerojatno je da grad u
kojem se već sto godina održava međunarodni Zagrebački velesajam, u
kojem se šezdesetih održavao slavni IFSK, Internacionalni festival
studentskih kazališta i u kojem se, primjerice, održava Festival
svjetskog kazališta, mora trpjeti morska objašnjena svog
film-festival-direktora! S takvim bi se objašnjenjima u bilo kojoj
zemlji iz koje dolaze filmovi na njegov festival u kinu mogao
kvalificirati samo za drapanje karata.
Ali mi nismo bilo koja zemlja, nego zemlja u kojoj bi mnogi bili
najsretniji kad njezina službenog, standardiziranog jezika uopće ne bi
bilo. I otud velika živčana napetost kad taj jezik, unatoč golemom
trudu da ga se samelje, ispeče i servira u “Factory Foodu”, iz saborske
izbice pomoli nos.
“Da”, zaključio je jedan od najrazjarenijih komentatora saborskog
sastanka i prvi među oduševljenim kandidatima za grobara hrvatskog
jezika, “hrvatski jezik je mrtav. Ali - to nije loša, nego dobra
vijest. Tom jeziku S. Babića i D. Brozović ja sam pripravan plesati na
grobu... Jer, taj jezik bio je dobar za stočarsko selo, no njime nisi
mogao imenovati ono što vi (tko su “vi”? jesu li to glasovi koji se
grobaru javljaju iz glave? - op. J. P.) zovete nahtkasl, a ja kantunal!”
Pilku sam već nekoliko puta tumačio što je jezik (ne hrvatski, nego
svaki!) i u čemu je razlika između književnog (standardnog) jezika i
jezika književnosti, tj. da se se jezik gđe. Čeljuske u tv-dnevniku i
gđe. Rudan u romanu ne mogu podudarati (kao što se, ironijom sudbine,
posve podudara moje prezime s prezimenom grobarovim). Zaludu. Jer,
njemu nije do razgovora i argumenata, nego do sladostrasnog plesa - po
grobovima.
GOST SURADNIK
