Studenti su mi zabranili da predajem i izbacili me iz dvorane. Kad sam
ih upitao zašto se služe nasiljem, oni su mi odgovorili da to nije
nasilje, nego da nasilje vršim ja, koji pokušavam držati nastavu u ovim
uvjetima.
Već sam tu vidio da s njihovom logikom nešto nije u redu, ali sam
svejedno stao mozgati o kojim to uvjetima oni govore. Pa sam pogledao
protiv čega se bune, i ispalo je da se protive svim oblicima plaćanja
za školovanje. A tko plaća i koliko? Evo: osamdeset posto studenata ne
plaća ništa, a samo jedna petina obavezna je participirati u troškovima
obrazovanja. Postoji i kriterij: plaćaju oni s najslabijim ocjenama.
I, što sam drugo ja mogao zaključiti, nego da je ovo zapravo pobuna
loših studenata? Jedan mi je od njih to i potvrdio, rekavši kako je
strašno što on, kad izgubi godinu, mora iznova sve plaćati. Suzdržao
sam se od toga da mu odbrusim neka se onda potrudi da ne izgubi godinu,
pa sam ga umjesto toga upitao zašto se ne buni onda kad mora duplo
plaćati ako padne na vozačkom ispitu. Nije mi znao odgovoriti.
A nije znao zato što vjeruje da je auto-škola nešto što ima tržišnu
vrijednost, a da je fakultet nešto što nema. Na to ga, uostalom, navode
i parole što se ovih dana mogu vidjeti u auli, a glase Znanje nije
roba. Time se kaže: u pitanju je načelna borba za bolji položaj
obrazovanja u društvu.
Dobro, pa kakav je sada taj položaj? Evo kakav: na Zagrebačkom
sveučilištu manje od deset posto studenata diplomira u roku, a mnogo
manje od polovice diplomira uopće. A što biva s ostalima?
Koliko stoji to njihovo višegodišnje šminkanje po fakultetu? To nitko
nije izračunao, a čini se da i neće, jer studenti se bore da sve ostane
ovako kako jest, i još gore: da se studira bez kraja i konca, i to na
tuđi trošak.
A njihovi nastavnici daju im u tome podršku. Možda zato što se boje da
ne ispadnu konzervativni, možda zato što su se sjetili da je isto
postupio i Tito šezdeset i osme, oni su se požurili izjaviti kako su
studentski zahtjevi opravdani.
Tom su se podrškom nastavnici i načelno odredili, i to čak dvostruko.
Prvo, pridružili su se studentima u sprdanju s pojmom autonomije
sveučilišta, svodeći je na to da onome tko krši zakon na fakultetu
nitko ništa ne može, kolika god bila šteta koju nanosi sebi i drugima.
Drugo, poručili su studentima da su u pravu kad se drže ovoga poučka:
demokraciju – koja je procedura – poštujem dotle dok mi odgovara, a u
suprotnom prelazim na izvaninstitucionalne metode.
Premda sam i sam nastavnik, takve poruke nikad ne bih slao, pa sve ovo
i pišem zato da bih izjavio kako ne podržavam studentske zahtjeve, a
još manje njihove metode. Pa makar oni i to nazvali nasiljem.
GOST SURADNIK
Pobuna loših studenata
