"Nemoj nikada biti Osim”, govorila je moja baka uvijek kada bih izlazila pred kuću na ulicu gdje su me čekali prijatelji da im se pridružim u zajedničkoj igri. Da ne budem Osim, također mi je govorila i kada me ispraćala na vratima ograde predškolskog vrtića i zatezala mi mašnu na repu. Kao i kad sam kretala u školu, pa čak i na maturalac u srednjoj školi. Baka nikada nije pojašnjavala Osim čega da ne budem, i na što se to Osim odnosi. Nije niti trebala jer prijedlog osim je nepromjenjiva vrsta riječi, a izražava odnos između bića, stvari i pojava. Da ne budem Osim drugih, u svijetu u kojem je živjela moja baka, konačno i u svjetovima u kojima svi mi živimo, to je smatrala najpametnijim savjetom koji će me dugoročno poštedjeti svih vrsta boli, poniženja i neshvaćenosti koje bivanje Osim donosi sa sobom.
Umijeće kretanja zajedno s drugima, tako da ne stršiš, na ulici, u vrtiću, u školi, u svijetu općenito jedno je od onih koje instinktivno naučimo vrlo rano. Ako pak imamo tu nesreću da nam se učini kako nam je dodijeljeni svijet pretijesan, nepravedan i nimalo po mjeri, i odlučimo se suprotstaviti njegovim okvirima, postajemo Osim. Tada se o životima ljudi koji postanu Osim pričaju priče kao opomena ili herojska gesta, a oni sami postaju poveznica između nepomirljivih svjetova.
Nikoga nisu ubile, ozlijedile...
Priča o tri žene i nekoliko svjetova. Sve su u dvadesetim godinama i posljednjih pet mjeseci provode u zatvoru. Uskraćuju im san i hranu, za vrijeme suđenja smještene su u kavezu ili u boksu od neprobojnog stakla. Krhke i na fotografijama nasmiješene, slušaju dijelove optužnice sastavljene na više od dvije tisuće stranica.
Dvije od tih mladih žena imaju i djecu predškolske dobi koju također nisu vidjele posljednjih pet mjeseci. Zašto su tako strogo izolirane i odvojene čak i od najbližih iako nisu nikoga fizički ozlijedile, uništile ničiju imovinu, podmetnule bombu ni imale namjeru ikome nanijeti zlo te ga lišiti života ili slobode, sažeto je u optužbi za huliganstvo i zločin motiviran vjerskom mržnjom. Sporan zločin za koji se tereti djevojke koje pripadaju punk bendu i feminističkoj skupini Pussy Riot (u slobodnom prijevodu Pobuna mačkica) trajao je točno 51 sekundu. Za to vrijeme u haljinama žarkih boja plesale su pred oltarom u najvećoj moskovskoj crkvi i, na neuobičajen način za svijet kojem pripadaju, molile Bogorodicu za spas od ruskog predsjednika Vladimira Putina. Sve to učinile su s mjesta rezerviranog za muškarce u haljinama ne tako žarkih boja, prije svega poglavara Ruske pravoslavne crkve patrijarha Kirila, koji se usrdno molio s istog mjesta, nekoliko dana ranije, toj istoj Bogorodici da predsjednik ostane na vlasti.
Predsjednik koji se voli fotografirati s tigrom i kalašnjikovom, koji je oličenje patrijarhalnog sustava vrijednosti i utjelovljuje spregu između državne i crkvene vlasti. Djevojke, predsjednik i patrijarh žive u različitim svjetovima. Odnosno, svi troje žive u jednom, onom muškom, ali u njemu su djevojke Osim. Najveća većina žena u njemu također živi, neke od njih se vide i na snimci zločina, jedna časna sestra koja užasnuta pokušava zaustaviti snimanje i tri starije gospođe koje stoje osupnute i zgađene prizorom, žene kojima taj svijet nije po mjeri, ali naučene su da ne budu Osim. One nikada neće prihvatiti da se djevojke bore i za njihova prava, prava žena, niti će povjerovati da su patrijarh i predsjednik u mafijaškoj sprezi i da siromaštvo velikog dijela njihove zemlje, ponižavanje i manipulacija njezinim stanovnicima ima ikakve veze s to dvoje ljudi, koji jedan za drugog tvrde da ih je izabrao sam Bog.
Četverogodišnja djevojčica koja nije vidjela svoju majku već pet mjeseci na fotografiji snimljenoj tijekom tog perioda ipak se smiješi. Njezina priča koju joj je ispričao otac glasi ovako. Živimo u zemlji u kojoj postoje dobri i loši ljudi. Loši ljudi su uhvatili mamu, kao što ponekad čudovišta u bajkama uhvate princeze i onda je sada u zatvoru, u kuli. Tata i ja moramo biti jako dobri, pametni i strpljivi da smislimo najbolji način kako ćemo je izbaviti otamo i pobijediti loše ljude. Jedan od čuvara spomenute moskovske crkve koji se tamo zatekao za vrijeme punk molitve ispričao je novinarima kako noćima nakon “aktivističkog performansa”, nije mogao spavati. Otac Kiril, glavni među pravoslavnima, u njima vidi samog Sotonu, i vjeruje da će biti pravedno kažnjene na ovom i idućem svijetu.
Svećenici u strahu od žena
Iako, gledano vjernički nepristranim okom kamere, kojem su svi svjetovi isti, djevojke nisu radile ništa drugo nego ono što i sam patrijarh čini, jedino što su njihovi pokreti bili energičniji. Najveći je grijeh što su to napravile u njegovom, muškom svijetu. Obukle su svoje svečane haljine i ispred oltara molile za odlazak jedne političke opcije koja mnogima uskraćuje ljudska i građanska prava, zatire demokraciju, usudile su se to napraviti na mjestu zabranjenom za žene, udarajući sitnim pesnicama po stoljetnim društvenim okvirima, glasno i beskompromisno boreći se za druge, slabije, bez prava glasa u Putinovoj Rusiji. Ironičan trenutak čitave ove priče je taj da će mnogi od tih slabijih, siromašnijih i bez prava glasa, kada ih netko od novinara zaustavi na cesti da prokomentiraju punk molitvu djevojaka, pljunuti na njihov čin ponavljajući riječi patrijarha. Djevojke koje su i dalje u zatvoru, kojima prijeti kazna do sedam godina zatvora, tako će biti među onima koji su uspjeli povezati sve te svjetove i neprestano prelaziti iz jednoga u drugi. Dovodeći do sudara patrijarhalni svijet Putinove Rusije s onim kakav priželjkuju za sebe i svoju djecu, u svim tim svjetovima one ostaju Osim.
U ovom muškom, na velikom dijelu planeta ujedno i najstvarnijim od svih svjetova, proći će i najgore jer će se na njima manifestirati sila i agresija, u očima mnogih sunarodnjaka ostaju neshvaćene i smatra se da su dobile što su zaslužile. U svijetu četverogodišnjeg djeteta one su princeze koje su se odlučile boriti protiv čudovišta i završile u kavezu. Da je baka kojim slučajem mogla vidjeti video, gadno bi se na njih naljutila. I nikada joj ne bih mogla objasniti da su one to napravile zato da svojim djevojčicama omoguće nešto drugo, da njihovim životima ne vladaju muškarci s tigrovima i puškama, ni svećenici koji se boje žena pa ih kažnjavaju. Kao što je rekla jedna od pripadnica skupine: “Zamislite, Putin se boji nas djevojaka, on se zapravo boji ljudi.” Onih koji su Osim.
