Devedeset i četiri su mu godine. Dok u prostorijama zgrade Europske komisije u Parizu pokušavam s njime nenadano stupiti u kontakt, jedan od tamošnjih službenika, upozorava me da je dotični gospodin veliki zavodnik, da osvaja u trenu, da se pripazim. To sam mogla i pretpostaviti. Takve su mu rečenice, jedan od onih ljudi koji imaju ono nešto za ljude. Prevažnu priču i način da vas na nju usredotoče. Sa svakim mogućim pokrićem, jasno i suosjećajno. Baš onako kako biste voljeli biti zavedeni, bez pokvarenih motiva i želje za manipulacijom.
NA STRANI OTPADNIKA
Stephane Hessel rođen je u Berlinu 1917. godine. Dvadeset sedam godina kasnije prokazan je Gestapu koji ga je uhitio, podvrgnut je ispitivanjima koja su uključivala mučenje, te je nekoliko dana prije oslobođenja Pariza poslan u logor Buchenwald. Večer prije no što su ga trebali objesiti, uspio je svoj identitet zamijeniti s identitetom preminulog francuskog tifusara iz logora. Nakon ponovnog uhićenja i bijega konačno se vraća u Pariz. Poslije svega što je prošao izjavljuje: „Kada mi je vraćen život, trebalo se angažirati.“ Nešto kasnije pojavljuje se kao jedan od sastavljača UN-ove „Opće deklaracije o pravima čovjeka“. Prilikom sukoba u Gazi prije tri godine, staje na stranu palestinskog naroda te svjedoči o tužnom životu Gažana, koji su stradali od izraelskih vojnika. U to doba izjavljuje: „Uvijek sam bio na strani otpadnika.“
Brošura koju je napisao u svojoj devedeset i trećoj godini „Pobunite se“, koja je premašila milijunske naklade, razlog je što pišem o njemu, o gnjevu kao motivu za otpor, o ravnodušnosti kao najgorem stavu te pozivu na miroljubivu pobunu. Zašto se nadam da ću ga sresti u Parizu.
Ovih se dana u Hrvatskoj može čuti vic formuliran kao pitanje:
Koja je dobra vijest? HDZ odlazi s vlasti. A koja je loša vijest? Kukuriku dolazi na vlast!
Dvije rečenice koje vrlo precizno detektiraju stanje u politici, dvije rečenice koje vam mogu izgledati smiješne, dvije rečenice koje vam, zapravo, ne ostavljaju niti malo prostora za smijeh. Nakon njih obično slijedi rezignacija i odmahivanje rukom, potvrda teze o tome da su svi isti, slijeganje ramenima i neki bolji planovi za dan izbora, jer ionako, sve će biti isto, dogodit će se što se dogoditi mora.
Čini se da smo davno preboljeli ideju o općem interesu koji mora imati prednost nad osobnim interesom, da pravedna raspodjela bogatstava stvorenih radom mora imati prednost nad moći novca. Ne samo da to zvuči naivno, sada su nas naučili kako da se smijemo sami sebi.
Pa čak i kad život zaista postane nepodnošljiv, kad se poniženi i u svakom smislu upropašteni radnici hrvatskih poduzeća odluče na pobunu, na štrajk glađu, koji je samo jedna vijest u nizu večernjih vijesti, protiv koga se konačno bune? Nema jednog neprijatelja, jednog u kojeg možemo uprijeti prstom, iako se svako malo „neprijatelj“ utjelovi u nekome od pripadnika političke i poduzetničke elite te završi na optuženičkoj klupi, svijet se danas znatno zakomplicirao. Tko zapovijeda i tko odlučuje? U golemom svijetu u kojem smo svi međuovisni i povezani kao nikad prije. Prava koja bi nam trebala pripadati po Općoj deklaraciji kao što su pravo na rad, pravednu i primjerenu naknadu koja pojedincu i njegovoj obitelji osigurava život dostojan čovjeka, od koga zapravo zahtijevati?
Političari svakodnevno smanjuju ta prava, zapravo, u ovom trenutku nitko se ne usuđuje niti reći pravo stanje, to ćemo saznati tek nakon noći „Pobjede“. I Hrvatska u tome nije iznimka, sličan scenarij događa se i u drugim europskim zemljama, koje nisu imale ratno stanje još prije petnaestak godina. Hessel postavlja savršeno logično pitanje: „Ali kako danas može nedostajati novca za održavanje i produljenje tih (građanskih) mjera kada se proizvodnja bogatstava znatno povećala od razdoblja u kojem je Europa bila razrušena? Osim ako je uzrok tomu što moć novca nikad nije bila tako velika, drska, sebična, sa svojim vlastitim slugama, čak i u najvišim sferama države. Banke, koje su sada privatizirane, brinu se za svoje dividende i pretjerano visoke plaće svojih upravitelja, a ne za opći interes. Jaz između najsiromašnijih i najbogatijih nikad nije bio toliko velik, a utrka za novcem i suparništvo nikada toliko ohrabrivani.”
Nema sumnje da ste i ovo već znali, i da je u nekoj od formulacija davno stiglo do većine donekle osviještenih ljudi, ali nešto bi sa tim (sa)znanjem trebalo napraviti, kao uostalom i sa svakim znanjem, koje je tu da poveća naše šanse u svakom pogledu. Ono što je također vrlo specifično za ljude, prebacivanje je odgovornosti na druge, na vladajuće, na školovane, na lopove, na druge rase i nacionalnosti, i konačno, kad se iscrpe ove iznimno racionalne opcije, na Boga. Jedna od bolno jednostavnih i vrlo zastrašujućih teza ove brošure jest da smo odgovorni kao pojedinci, naša vlastita odgovornost koja se ne može pouzdati ni u vlast ni u Boga. Naprotiv, treba se angažirati uime svoje odgovornosti kao ljudskog bića. „Najgori stav je ravnodušnost, kazati: ja tu ništa ne mogu, ne snalazim se; takvim ponašanjem gubite jedan od bitnih sastojaka koji vas čine čovjekom. Sposobnost da se pobunite i angažman koji iz toga proizlazi.“
SAMI SMO SI KRIVI
Od samo petnaestak stranica koliko ima Hesselova brošura, mogla bih citirati gotovo svaku rečenicu, svaka je puna smisla, toliko su istinite i jednostavne, da ih čak nije lako ni prihvatiti. Jer pozivaju na otpor, jer ne prokazuju krivca, niti nas same oslobađaju odgovornosti. To je možda najteže prihvatiti, ako nam je stalo da se zovemo ljudima, da se pozivamo na prava i tražimo pripadajuće dostojanstvo. A da sve skupa učinimo bez nasilja koje je uvijek znak neuspjeha. Da miroljubivu pobunu usmjerimo protiv masovne potrošnje koja je sama sebi svrha, prezira prema slabijima i prema kulturi, sveopće amnezije i pretjeranog natjecanja svih protiv svih.
Konačno, nekoliko sati prije odlaska, u bučnoj pariškoj uličici dobivam poziv najbližeg suradnika Stephanea Hessela. Rado bi mi pomogao, ali Stephane je sinoć došao iz Španjolske gdje je bio u povodu izbora. I malo je umoran, i jako zauzet. I kako da kaže, njemu su dani odbrojeni, i ako imam neko posebno pitanje, mogli bismo se kratko čuti. Postaje mi jasno da je Stephane već sve rekao, i ne samo rekao, nego živio, dug i dosljedan život. I da ga ne želim uznemiravati. I da smo zapravo mi ti kojima su dani odbrojeni.
Jos jedan zabavan i duhovit komentar. I onaj vic je smesan- sjahace vam Kurta, da uzjase Murta, ali ja ipak mislim da je Kukuriku malo bolja opcija u HR (manje zla i loseg nasledja u sebi nosi) !!