Onaj tko želi postati američki predsjednik u sebi zaista mora ima neku dozu ludosti, ali i gotovo beskonačnu količinu hrabrosti. Kada se bolje razmisli što zapravo znači obnašati tu funkciju, postaje jasno da to može samo osoba koja je spremna u potpunosti žrtvovati svoj dotadašnji život i staviti ga u službu naciji. Možda su upravo zato najuspješniji bili predsjednici malo starije životne dobi, oni koji su na neki način slobodni od svoga privatnog života, poput Roosevelta, Eisenhowera, Reagana...
Kandidacijski proces uoči predsjedničkih izbora oduvijek je bio jako bitan jer se u njemu ogledavala snaga stranaka, njihova sposobnost da iznjedre političare od formata koji imaju ugled, volju, želju da se naglavačke bace u utrku za najprestižniju političku funkciju na planetu. Što je stranka imala više ozbiljnih, vjerodostojnih i respektabilnih kandidata, to joj je ugled bio veći, a s njime i šanse da osvoji Bijelu kuću. No u posljednje vrijeme tu se nešto vrlo ozbiljno izvrnulo naopačke pa može izgledati kao da je zapravo riječ o nekoj vrsti negativne selekcije, a u slučaju Republikanske stranke kao da se radi o procesu koji je potpuno izmakao kontroli stranačkog vrha pa se sve to pretvorilo u nekakav politički cirkus u kojem se tu i tamo poneki ozbiljan kandidat osjeća kao slon u staklani.
Nedavno održano sučeljavanje pokazalo je da je većina od 17 republikanskih kandidata za predsjednika nemušta i da ne umiju pred publikom izreći gotovo ništa što bi biračko tijelo uvjerilo da su baš oni idealan izbor za Bijelu kuću. Iz cijele te čudne gungule izdvaja se guverner Ohija John Kasich za kojega bi se moglo reći da je jedini mainstream republikanac staroga kova, političar koji slijedi ozbiljnu stranačku tradiciju i koji se nije priklonio nijednoj novostvorenoj čudnjikavoj frakciji poput Pokreta čajanki ili religioznih ultrakonzervativaca. Gotovo svi ostali kandidati spadaju u tu skupinu uz iznimku Donalda Trumpa koji je naprosto politički redikul pa je uspio privući toliko pažnje da je izbio na prvo mjesto zato što ima jako puno vlastitog novca koji je spreman potrošiti u svoju političku promociju, ali i zato što puca na jako niske biračke strasti. Brat bivšeg predsjednika Georgea Busha svjestan je da nema nikakve šanse ako ga tradicionalni republikanski birači povežu s njegovom obitelj, odnosno sa starijim bratom, pa je skovao slogan "Mene zovu Jeb". Kao da hoće reći da je on dobar dečko iz susjedstva, a ne brat čovjeka koji je u osam godina svoje vladavine svoju stranku uspio toliko rasturiti da se ni do današnjeg dana nije uspjela oporaviti. Štoviše, nakon prezentacije njenih novih predsjedničkih kandidata, čini se da stranka ozbiljno srlja u političku propast koju bi mogao zapečatiti Trump. Ako ga stranka i ne izabere za kandidata, on je najavio da u utrku ide kao nezavisni kandidat. To će razbiti republikansko biračko tijelo, pa će Trump u svakom slučaju biti glavni faktor njihovu izbornom porazu. U ovome kontekstu demokratskog kandidata moglo bi se već sada promatrati kao favorita na izborima. Iako svi o Hillary Clinton govore kao o jedinom mogućem izboru za predsjedničkog kandidata, ona nije tako atraktivan kandidat da ne bi mogla biti potisnuta u drugi plan pojavi li se netko tko ima neku vrstu političke ili samo ljudske karizme. U ljeto 2003. sličan status kao Hillary Clinton imao je njen stranački kolega Howard Dean kojega su tada brojni analitičari, ali i sama stanka, sa stopostotnom sigurnošću vidjeli kao pobjednika u unutarstranačkoj utrci i čovjeka koji bi na predsjedničkim izborima mogao pobijediti Georgea Busha. No, u manje od pet mjeseci popularnost i politička karizma nepovratno su se istopile.
Nešto slično moglo bi se dogoditi i Hillary Clinton pojavi li se netko tko će biračima biti atraktivniji i emocionalno bliskiji od relativno hladne i distancirane Hillary. U ovome trenutku njen najveći potencijalni protivnik trenutačni je potpredsjednik Joe Biden koji vrlo ozbiljno razmišlja o kandidaturi. Upravo on je tip kandidata koji bi mogao biti blizak biračima zato što ima velik politički ugled i besprijekornu političku karijeru. Tu se javlja i jedan naoko sporedan, ali nikako nevažan element – Bidenov sin Beau, koji je nedavno umro od karcinoma, navodno je od oca na samrti zatražio da se kandidira za predsjednika i tako pokuša ostvariti njegove vlastite političke ambicije koje je prerana smrt prekinula. Možda će se na kraju pokazati da početna sreća Hillary Clinton neće odvesti do Bijele kuće.
>> Hillary Clinton i Jeb Bush sukobili se zbog Iraka
>> Hillary Clinton po anketama ima 14 posto više od Trumpa
A najvaznije od svega, kandidat se mora svidjeti krupnom kapitalu.