Prema pisanju portala Poslovni.hr, potpredsjednik Vlade Branko Grčić na Hrvatskom je radiju izjavio da je “u samo godinu dana gotovo 15 milijardi kuna manja aktiva banaka prema gospodarstvu, što je pad za ukupno 12 posto”.
Objasnio je također da “bez novca ne možemo napraviti pomak ni realizirati investicijski ciklus niti zaposliti ljude”. Napokon, kao rješenje, Grčić predlaže: “Tu je sada na Vladi da pokušamo i razgovarati s bankarima oko modaliteta da ipak podijelimo rizike, koji su veliki u ovom trenutku u gospodarstvu, i da tako potaknemo bankarski sektor da više investira, da lakše donosi odluke o financiranju poduzetnika.” A na ponovljeno pitanje “je li onda bankovni sektor i njihova tvrdoća u odobravanju kreditiranja prema gospodarstvu zapravo kočničar izlaska iz krize i znači li to da će Vlada krenuti oštrije u odnosu prema bankama”, Grčić je napomenuo da, “kada o tome govori, govori o činjenicama”.
Možda griješim, no nekako si umišljam da su potpredsjednikove riječi neka reakcija na moj tekst “Banke previše kreditiraju poduzeća”, objavljen u Večernjem listu 13. travnja. Zato, prije svega o činjenicama.
U njemu sam, na prvi pogled suprotno Grčićevim podacima, ustvrdio da je Hrvatska “u krizi zabilježila rast kredita poduzećima”. I to je točno. Točni su i podaci koje iznosi potpredsjednik Vlade, no kriza traje nešto duže nego “godinu dana”. To je taj problem s brojevima u ekonomiji, bitno je koje se razdoblje izabere kad se donose zaključci.
Potpredsjednik Vlade ima svoju logiku, političku. On promatra razdoblje otkad je preuzeo dužnost. No, zamjenik guvernera Relja Martić u svibanjskoj Banci kaže: “Radi se tek, nadam se, o relativno kratkotrajnoj epizodi prisutnoj od sredine do kraja prošle godine, a tekući podaci pokazuju da se početkom 2013. kreditna aktivnost banaka prema poduzećima ponovno budi.”
Toliko “o činjenicama”, na koje se Grčić poziva. Zaista, kudikamo su važnija strukturna pitanja i osobito rizici, a koje sam i sam spominjao u prethodnom tekstu. Premda se dakle slažemo o temi, još na nju drukčije gledam nego potpredsjednik Vlade. On govori o “podjeli rizika” kako bi ohrabrio banke da kreditiraju poduzeća. Ja bih radije da se rizici smanje. Razlika uopće nije nebitna, dapače, riječ je o ključnoj polit-ekonomskoj razlici.
Potpredsjednik Vlade opet gleda kratkoročno. Ideja o “podjeli rizika” već je primijenjena prije nekoliko godina, prije njegova mandata, aktiviranjem čuvenih A, B, C programa putem HBOR-a. Ideja je bila da se izdrži udar dok ne krene inozemna potražnja, a onda da se nastavi na uzlaznom valu novog ciklusa. Ekonomisti često stvari gledaju na taj način. I banke još slijede istu logiku, čekajući oporavak još uvijek “previše kreditiraju poduzeća”.
Očito je međutim da je hrvatska kriza dublja i autonomna. I da se ne radi o “podjeli rizika”, nego o smanjenju sistemskih (strukturnih) rizika. Podjelom rizika zapravo se ohrabruje moralni hazard: banke se ohrabruju na davanje kredita, a ako nešto krene po zlu, to će pokriti država. Neefikasno pravosuđe, koje onemogućava vjerovnike da upravljaju svojim plasmanima, ključni je sistemski rizik (spomenut i u prethodnom tekstu) i potpuno je u nadležnosti države. Tu je i hajka na financijski sektor, čime se stvara atmosfera da dužnici imaju neko moralno opravdanje da ne vraćaju dugove.
No, sistemski rizik predstavlja i nerestrukturirani dio gospodarstva, a taj je upravo u nadležnosti potpredsjednika Grčića i njegovih kolega. Prema podacima Ministarstva financija, u predstečajnoj nagodbi je 37 milijardi kuna dugova. No iz tog procesa nije još izišla nijedna bitna firma iako je ministar Linić okvir pripremio još i prije dolaska na vlast. To govori o administrativnim (i kadrovskim) kapacitetima i kako je proces dizajniran.
Napokon, javna su poduzeća trula stabla koja onemogućuju da se razraste nova šuma. Uopće nije riječ o tome da njihovo restrukturiranje znači otpuštanje viškova zaposlenih. Naprotiv. Hrvatska elektroprivreda, čije su investicije na čekanju već desetljećima, sasvim je dovoljan primjer, a o strukturnim reformama u poljoprivredi (navodnjavanje) nešto je počeo nabacivati i premijer Milanović.
Mimo povuci-potegni igre s bankama, Vlada i te kako ima posla.
OK, treba priznati neke pomake u brodogradnji, iako još ne znamo koliko je to zapravo kvalitetno izvedeno. No, ključna je promjena fokusa, dakle promjena ekonomske politike. Umjesto sebe iz prethodnog teksta, na kraju ću citirati one koji su odgovorniji (i – po definiciji – pametniji). Viceguverner Odak u svibanjskoj Banci po tko zna koji put konstatira da se u Hrvatskoj ne radi o bankarskoj nego “o krizi realnog sektora”. To nisu nijanse. To treba stalno imati na pameti.
* autor je direktor i glavni urednik financijsko-poslovnog mjesečnika Banka
