Pobjedi se ne gleda u zube – jedna je od omiljenih fraza hrvatskih sportskih komentatora. Utoliko ni čelni čovjek HDZ-a Tomislav Karamarko neće cjepidlačiti nad okolnostima trijumfa svoje stranke na izborima za Europarlament. Ipak, da se radilo o nogometnom, a ne izbornom meču, HDZ bi nad SDP-om trijumfirao s rezultatom 1:0 i to pogotkom postignutim u produžetku iz dubokog zaleđa, nakon besadržajne utakmice koju su gledatelji napustili već na poluvremenu. Ključni uzrok takve “krnje” pobjede krije se u izbornim strategijama dviju vodećih stranaka. Izbore su pretvorili u referendume, HDZ o radu Vlade, a SDP – neshvatljivo – o ideološkim stavovima HDZ-a i njegovih partnera. U tom je srazu bolje prošao HDZ, no evidentno je demokratski proces zapao u svojevrsnu inverziju, gdje disciplinirana manjina dominira nad apatičnom većinom. Zoran Milanović, koji je tu situaciju – inzistiranjem na održavanju zasebnih europskih izbora – faktički i proizveo, tek je lakonski zaključio da je “sustav čudan”. Karamarko je pak bezrezervno slavio pobjedu zaboravivši da je prije tek nekoliko mjeseci vladajuću koaliciju prozivao da je nenarodna. Ipak, ako su oni nenarodni – a tada je glasovalo triput više građana nego danas – koliko su narodni HDZ-ovi europarlamentarci? Iza licemjerja šefova vlasti i opozicije krije se pragmatizam. Kako izborni odziv građana iz godine u godinu pada, tako se politička scena polako, ali sigurno pretvara bipartijski sustav. Ostali polako ali sigurno kopne. Laburisti, donedavno smatrani trećom političkom snagom u zemlji, jedva su prešli prag, HDSSB koji drži 6 saborskih mandata ni to. U zemlji slijepih i jednooki je kralj, a Hrvati sve su bliže situaciji da biraju isključivo između dvaju jednookih. Koga onda čudi da osam od deset građana s pravom glasa odluči ne izaći na izbore, a od preostalih svaki dvadeseti to učini samo da bi na listić upisao uvredljivu poruku političkim elitama? Uzalud. Osim što ne vide, u HDZ-u i SDP-u, čini se, ne žele ni čitati.
