Kakav kontrast! Dok se iz Amerike širi nada u promjene, nada u nov
pristup i nove politike za globalizirani svijet napaćen “pohlepom i
neodgovornošću”, kako se izrazio novi američki perdsjednik Obama, u
malom hrvatskom dvorištu tko zna koja po redu repriza jednog te istog,
starog političkog trika. Kad naciji ne ide dobro, a nemaš nikakvih
ideja, učini nešto što bi moglo političare napraviti omiljenijima u
javnosti. Smanji zastupničke plaće!
Vidjeli smo to na startu trećesiječanjske vlade koja je sebi smanjila
plaće 40 posto. Vidjeli smo to i kasnije, kad su se državni dužnosnici
odrekli dodatka na minuli rad koji je Ustavni sud potom vratio u
njihove plaće te im priskrbio popriličnu povišicu tijekom prošle
godine. Sad je na stolu ponovno takva inicijativa, ovaj put saborskih
zastupnika. Koliko god je nužno da državni dužnosnici dijele sudbinu
onih koji su ih izabrali, koliko god je neprihvatljivo da se njihov
financijski status odlijepi od stvarnosti, u ovom trenutku to u
najmanju ruku – nije najvažnije. Osim što u svim prethodnim varijantama
nije donijelo rezultat.
Što sad možemo očekivati? U situaciji kad bi trebalo brzo odlučiti kako
se pripremiti za krizu pozornost se fokusira na plaće političara. Tema
je široj javnosti svakako prepoznatljivija nego bilo kakvo analiziranje
deficita, bilo proračunskog ili onog u platnoj bilanci.
No, što će političari time dobiti? Prije će to biti nova točka
produbljivanja jaza između javnosti i političke elite nego iskreni i
zasluženi aplauz. U Hrvatskoj je povjerenje u političare i državne
institucije i bez toga opasno narušeno. Najčešće je poimanje da je
svaki političar korumpiran, da nitko u državnome vrhu ne radi za opće
dobro, nego samo za sebe, a nova polemika o visokim plaćama šefova
države, Sabora i Vlade, saborskih zastupnika i drugih državnih
dužnosnika tome će još pridonijeti.
Uostalom, ako su nesposobni ili ako su dokazano korumpirani, svaka je
plaća previsoka. Takvima pripada barem politička kazna, a ne plaća.
Stoga je s političkog stajališta zastupnička inicijativa o smanjivanju
plaća svojevrstan politički autogol. U stručnom smislu također, jer dok
još nije formuliran nikakav konkretan odgovor na ekonomsku krizu,
početi od dvjestotinjak državnih plaća, čini se kao opasno
pojednostavnjivanje. To će goditi uhu svakoga tko mrzi političare, ali
neće riješiti problem.
Najavu o smanjivanju zastupničkih plaća sindikalist Vilim Ribić već je
na prvu loptu kvalificirao kao političku demagogiju, a jučer je to i
dodatno objasnio. Nije problem u dvjestotinjak plaća u Vladi i Saboru,
tvrdi Ribić koji je, kao i predsjednik države Mesić koji dan prije,
upro prst u menadžerske plaće koje za daleko manje odgovoran posao
višestruko nadilaze plaće najviših državnih dužnosnika.
Hrvatski problem nisu, dakle, samo stršeće plaće političara, iako ih
svaki malo jači direktor u plaći premašuje, nego su problem poremećeni
kriteriji, podcjenjivanje vrijednosti rada u odnosu na kapital,
prevelik državni aparat, neracionalan ustroj državne administracije na
svim razinama i još puno toga što bi iziskivalo malo dublje i
sveobuhvatnije reformske zahvate nego što je smanjivanje plaća za
dvjestotinjak političara.
Hrvatska politika i bez toga pati ne samo od manjka kreativnih
pojedinaca koji bi imali dobre ideje i znali put do njihove provedbe
nego i od nedostatka volje da se uz izvršnu vlast formiraju jaki
logistički timovi u kojima bi “kreativci” imali odgovarajuće mjesto. Uz
još niže plaće u državi, još dulje ih neće biti.
BEZ KRINKE
Pokušaj i promašaj
