Tamo na Tuškancu kod Saloona haklao je Plečaš, Mirko Novosel učio je tajne igre pod obručima, a krajem 80-ih godina onog prošlog ali kudikamo šarmantnijeg i ljepšeg stoljeća koš je zatrpavao Dražen Petrović!

I sam sam bio u mnoštvu onih koji su Dražena na Plesu nosili na rukama te ljubili postere Ace, Knege, Čuture, Nika i ostalih Ciboninih junaka koji su Zagreb te dvije godine pretvorili u centar europske košarke. Bile su to godine kada je Dinamo lomio zube na Sportignu, Portu, Benfici... Dva i pol desetljeća kasnije plavom lavu nisu narasli zubi i proljeće je i dalje san i utopija, a pod Tornjem na Savskoj još uvijek dolaze velikani poput Barcelone, Olympiacosa i Makabija. Ali ne znamo do kada.

Zatvorena gradska pipa

– Skidam kapu Perasoviću i njegovim dečkima, ne primaju plaću mjesecima a s toliko srca i žara su igrali protiv nas i pobijedili nas – rekao je prije pet dana trener turskog Fenerbahçea Bogdan Tanjević.

Marin Rozić, kapetan Cibone, taj srčan i plemenit sportaš ove jeseni uglavnom obavlja posao glasnogovornika svlačionice i šalje SOS poruku:

– Pošteno se borimo, imamo dobre rezultate (samo jedan kiks protiv Asvela, nap. a.), a ne primamo plaću. Nije pošteno, i zbog svega najavljujemo novi štrajk, više ne znam koji po redu...

Prvi put prije mjesec dana predsjednik i čovjek iz vrha gradske politike Ivan Jelušić pronašao je za jednu plaću. U petak je pak priprijetio da će kazniti igrače!

Što se zapravo dogodilo. Milan Bandić "izmislio" je Jelušića, postavio ga na visoke funkcije, pa i onu predsjednika Cibone, te krenuo u svoju predsjedničku kampanju, a ovaj mu je okrenuo leđa i priklonio se Milanoviću.

Jelušić je ostao u SDP-u vođen samo svojim uskim interesom, no bez velikog vođe sve skupa nije išlo. A kako Banderas, uza sve svoje gafove u predsjedničkoj kampanji, još uvijek ima sve glavne potpise u gradu, za Cibonu danas novca nema.

I nije upitno da je ono što im prema gradskom proračunu pripada (oko 15 milijuna kuna) već došlo i potrošilo se, već to što iz Holdinga i drugih jačih zagrebačkih tvrtki nema infuzije za vukove. Jelušić je ostao sam, a jedini tko pati zapravo je klub slavne povijesti, klub koji je izgubio imidž i publiku.

Bandić Dinamu, klubu o kojem je uvijek dobro promišljao i koji 40 godina nije prezimio u Europi, daje 40 milijuna kuna, što Mamić dijelom potroši i na razne Slepičke, Papadopoulose i tko zna kakve igrače. No znao je gradonačelnik da je Dinamov navijač potentno glasačko tijelo koje ga je među ostalim držalo na životu.

Nogometno tržište bogatije

Ni Dinamo ni Cibona nisu privatizirani klubovi, no Mamiću je bilo puno lakše no Miličeviću, a sada Jelušiću, doći do novca od prodaje nogometaša. Jer, nogometni i košarkaški transferi ne mogu se usporediti. Cibona je na neki način uvijek bila gradski klub koji je živio od sponzorstava, pod Toranj je dolazio novac uspješnih tvrtki.

Kako u Hrvatskoj još uvijek nije uređen zakon po kojem bi klubovi bili u privatnom vlasništvu, vrlo je opasno da zbog netrpeljivosti nekih, u svakom slučaju problematičnih političara strada klub koji je u sportskom smislu proslavio ovaj grad.

Jer Cibonu i danas u Tel Avivu, Ateni ili Barceloni dočekuju s uvažavanjem, ona je jedan od najvećih sportskih brendova koje smo, čini se, imali. Stoga neka država donese zakone, neka se klubovi privatiziraju, ili neka im osigura normalno poslovanje. Jer, nikome se ne daje pravo gasiti ih.