EU fondovi su nova domaća krava muzara. Oni će nas spasiti, oni će pokrenuti proizvodnju, gospodarstvo, izvući nas iz krize, na njima ćemo se obogatiti... EU fondovi su bili jedan od najčešćih prijepora i dvoboja između vladajućih i oporbe četiri godine mandata Zorana Milanovića, gdje se licitiralo tko je koliko izvukao ili nije, zašto nije, koliko je mogao... Najčešće dobro potkovana Ivana Maletić s jedne te pogubljeni Branko Grčić s druge strane. I tako su nas mjesecima i mjesecima zasipali EU fondovima pa je prevladavajući dojam bio da o njima ovisi izlazak iz krize. Postala je to već papagajska priča, već se znalo tko će što reći, kako će napasti i kako će se tko braniti. Zamorno je postalo, dosadno, a ništa se nije mijenjalo.
Međutim, ni prije, ni sada u kampanji, ni od vladajućih ni od oporbe koja bi rado vladala ne čuje se kako u prvom redu smanjiti državnu potrošnju, kako i kakve reforme provesti da bi se prvo kod kuće ozdravio sustav, postavio na zdrave temelje, a da nam EU fondovi budu samo nadogradnja, pomoć. Ništa čudno, jer naše političke elite drukčije i ne znaju. Sve je to ostatak socijalizma, htjeli to priznati ili ne! Naše su političke elite do danas naučile živjeti i profitirati od državne potrošnje. To je postala teška ovisnost! I kako ih skinuti s te jake droge? Kako prekinuti taj začarani krug koji traje već 70 godina? Imali smo Jugoslaviju koja je živjela na državnoj potrošnji, na zaduživanju vani, na bespovratnim sredstvima, u kojoj su firme zapošljavale tisuće i tisuće radnika iako ih nisu trebale, država u kojoj se sve vrtjelo oko budžeta, i u kojoj su komunistički političari živjeli i vladali zahvaljujući isključivo napuhanim budžetima. Danas je više nego jasno kako je to bila napuhana sapunica koja je puknula kad je diktator Tito nestao s političke pozornice.
Je li se što promijenilo u Hrvatskoj padom komunizma? Ništa se nije promijenilo. Država je do danas ostala najveći poslodavac, i to je najveći problem naše sadašnjosti i budućnosti. Naše političke elite nastavile su živjeti kao i za Jugoslavije, opet na državnoj potrošnji, na zaduživanju, na proračunu, na novcu poreznih obveznika, i nema ni jedne političke elite, snage, stranke koja je spremna prekinuti taj niz. Jeste li čuli ijedan ozbiljniji program za ove izbore koji u sebi nosi taj preokret? Nema ni jednog! Jer to nikome od većine naših političara i posebno politikanata nije u interesu ili ne znaju izaći iz tog kruga. Svi oni mahom gledaju samo svoje interese, pa dok ide. To što državu guraju prema bankrotu, koga to previše briga.
Kako bi premostili suočavanje s ovom surovom stvarnošću, pod nos su nam svi oni bacili te famozne EU fondove. I nekako su umislili i nama pokušavaju prodati priču da nam je to slamka spasa. No s EU fondovima je ipak malo drukčije. Prvo treba sastaviti projekt, dobro pripremiti dokumentaciju, natjecati se s idejama, programima, a zatim se svaki odobreni euro i te kako kontrolira, da se negdje ne izgubi. Ali nije to sve.
EU fondovi neće dati sto posto iznosa za projekte. Bilo država, bilo poslodavac moraju osigurati i vlastita sredstva. Kako? Novim i novim zaduživanjima! I opet smo u krkljancu. Država će i dalje više trošiti. Sve je već viđeno. Koji je rezultat toga? Nula! Milanović nije ni krio zašto smo u EU. U više je navrata javno govorio da smo u EU kako bi uzeli novac.
I Tomislav Karamarko sad prodaje mantru o pet milijardi eura koje će povući iz EU fondova ako dođe na vlast. Mantra koja dobro zvuči, ali iza koje je opet samo velika nula. Jer što to vrijedi ako doma i dalje sve ostane trulo? Ako se drastično ne smanji državna potrošnja, državna uprava, birokracija? Je li netko, recimo, predložio ukidanje Fine? Nije. Prema tome, predlažu nam se tek kozmetičke promjene za daljnje preživljavanje, i to od HDZ-a. SDP nas pak gura izravno u propast. Jer ono što su radili dosad izravan je put u čisti bankrot. Njihov je program utemeljen na sisanju novca poreznih obveznika. Kojeg je sve manje. Pa je i kraj s njima samo brži i bliži.
Žalosno je ali istinito, tijela lokalne uprave pretvorila su se u Info pultove Fondova EU. Koji god projekt donijeli, bez obzira na njegovu vrijednost i cijenu prvo što ćete začuti je: "Da, projekt je zanimljiv, jeste li pokušali preko fondova EU?"! Država ne može naprijed jer se niti ne trudi pogurati neki projekt bez obzira što ne treba investirati milijune, već nekoliko desetaka tisuća kuna. S druge pak strane, sugovornici su (iz javne uprave) mahom informatički diletanti koji ne znaju otvoriti i poslati e-mail. Budući naši ministri (Turizma) osobno ne otvaraju e-mailove, već to čine tajnice, moja je preporuka dogovarati poslove s tajnicama, budući su one upućenije i one odlučuju što će ministru doći na stol. Isto iskustvo imam i s ministarstvom zdravstva. Dolazim do zaključka da su ministri sami sebi dovoljni i najpametniji. S druge pak strane opozicija glumi razumijevanje dok ne dođu na vlast pa opet kontaktiraš nadobudne balvane koji ne razumiju o čemu im pričaš.