Tražite tenkovski jarak?” Glas, koji se na mariborskom groblju Dobrava
začuo iza mojih leđa zvučao je ravnodušno, otprilike kao da netko želi
početi razgovor o vremenu. “Neprestano dolaze posjetitelji iz Hrvatske,
cijele obitelji s djecom, dolaze i žele vidjeti mjesto smrti njihovih
rođaka. Oni su ovdje već svakodnevna pojava, na to smo se već
naviknuli“, mirno mi je objašnjavao slučajni prolaznik. Nimalo mirno,
štoviše žestoko, bilo je dan prije, u emisiji slovenske TV, gdje su
vladin povjerenik za “skrivena grobišta” Dežman i povjesničar Ferenc
obašnjavali da su nedavno u Dobravi sondirali novi teren, na kojem je u
poratnim mjesecima 1945. moglo biti ubijeno između 20.000 i 40.000
ljudi. Žestoko, prije svega zato što su se dvojica stručnjaka žalila da
za posao na tim stratištima polpotovskih razmjera dobivaju premalu
službenu pomoć.
Ima li jedna gospodarski uspješna država kao Slovenija, koja će, uzgred
rečeno, uskoro preuzeti predsjedanje Europskom unijom, interes za takva
otkrića? Imaju li dobro potkoženi bruxelleski činovnici uopće interes
da na trenutak odlože svoja računala i da na području EU pokušaju
proniknuti u jednu krvavu poratnu priču? Bivša komunistička Jugoslavija
slovila je u tadašnjoj Europi kao “liberalna”. Ta je fama s lakoćom
uspijevala onemogućiti istragu i svako pomnije bavljenje poratnim
zločinima. Gdje su bili europski znanstvenici tada? Kako to da se
nijedan francuski, švedski ili austrijski sveučilišni profesor nikada
nije odvažio na istraživanje prvog genocida u poratnoj Europi?
Novinari ili pojedinci, koji su pokušavali objasniti da se u
komunističkoj Jugoslaviji krše ljudska prava, bivali su
marginalizirani. U samoj tadašnjoj SFRJ bilo je još teže. Prema
riječima stanovnika iz obližnjih sela, onih koji su desetljećima
stanovali u blizini tih masovnih stratišta, svako približavanje tim
mjestima bilo je strogo zabranjeno. Preživjele žrtve, njihovi rođaci,
pa čak i njihova djeca, bila su zbog teških sudbina njihovih najbližih
suočena s teškoćama u svakodnevnom životu. Nerijetko su bili
dovedeni u neravnopravan položaj pri traženju posla, pri upisu na
fakultete, a nije bilo uputno o tome govoriti čak ni s prijateljima.
S druge strane, na spomeniku u Dobravi, koji je podigla slovenska
vlada, piše da su 80 posto žrtava tih polja smrti bili Hrvati. Današnja
RH nije poput drugih europskih država. Ona je svoju neovisnost morala
platiti životima tisuća svojih najboljih mladića. Logično je da će
država još dugo biti suočena s najnovijim tragedijama. Kako dugo?
PLANET POLITIKE
