Evo što se dogodi kad se teške političke odluke odgađaju ili stavljaju pod tepih. Pitanje Ljubljanske banke staro je 20 godina, a svaka se vlada njega klonila ili ga je samo malo zagrebala pa pustila.
Dok nitko ne pita, dobro je. Ide tako neko vrijeme, ali onda se udari glavom o zid i, hoćeš-nećeš, moraš u njega zagristi. U međuvremenu je stvoreno toliko mitova o Ljubljanskoj banci da je vrlo teško bez srdžbe i predrasuda o njemu govoriti. Teško se oteti dojmu da vladajući, iz svih redova, nisu znali da bi se Hrvatskoj mogla o glavu obiti polovična rješenja. Slovenija sama neće blokirati Hrvatsku zbog Ljubljanske banke. Dobije li podršku u nekoj jakoj državi, poput Njemačke, stvari se mijenjaju.
Bez obzira na to što slovenska politika ponekad djeluje iracionalno, zar bi itko preuzeo odgovornost za propast procesa proširenja EU. Nije u igri samo Hrvatska već kao domino – širenje na zapadni Balkan i europeizacija problematične regije. Rješenje Ljubljanske banke najvjerojatnije neće biti po volji javnosti. Drugog izbora nema. Ali će biti riješeno, bez tutora.
Europa je već jednom digla ruke od posredovanja u rješavanju hrvatsko-slovenskih pitanja. Olli Rehn je, gotovo očajan, ostavio “te dvije male države” da same nađu rješenje u vezi s granicom jer nisu bile spremne na kompromise. Hrvatska gotovo sa svim susjedima ima otvorena pitanja.
Ako može izvući kakvu pouku iz neugodne pat-pozicije u koju je dovedena, uoči ulaska u EU, što je konsenzusom označeno kao politički cilj par excellence, onda je to jedno. Što prije, to bolje riješiti probleme. Flaster s rane najbolje je skinuti jednim potezom.
Nema potrebe za na brzinu skidati flaster. Slovenci nastoje na brzinu usicariti i pitanje Ljubljanske banke ne moze se rijesavati na brzinu niti za to ima potrebe. Hrvatska i slovenija neidu nikamo vec su tu gdje jesu. To je upravo kaj me smeta kod ove kukuriku koalicije,veci su poltroni od HDZa.