Da je Hrvatska vojska 1995. ušla u Banju Luku, iznad koje je bila, nije sigurno kako bi danas Hrvatska, s obzirom na tadašnje američke prijetnje, izgledala. Sigurno je pak da bi Bosna i Hercegovina nakon toga, odnosno danas, bila politički i etnički drukčija. Najvjerojatnije bi i u BiH bilo puno više Hrvata nego što ih je sada. Poslije popisa stanovništva u toj državi politička će budućnost Hrvata uvelike ovisiti o toj popisnoj statistici. U Hrvatskoj se nedovoljno ozbiljno, olako i nepromišljeno sudi što bi to sveukupno za Hrvate značilo. Taj se problem, osim u prvih deset hrvatskih godina, nikada nije temeljito obrađivalo. Nekoliko televizijskih poziva predsjednika Ive Josipovića, Bosanaca Ćire Blaževića i Ive Gregurevića Hrvatima koji žive u Hrvatskoj, a podrijetlom su iz BiH, zapravo su i jedina ovdašnja vidljiva briga za popis u BiH i za sudbinu tamošnjih Hrvata. Manjak brige i političke sustavnosti ujedno je i pokazatelj nemara i zanemarivanja dugoročnih posljedica koje bi taj popis stanovništva mogao imati za Bosnu i Hercegovinu pa i za Hrvatsku.
Bosna i Hercegovina u Hrvatskoj je rijetko shvaćana ozbiljno. Običnom su svijetu Bosanci i Hercegovci često prilika za razne predrasude. Od onih benignih pa do uvredljivih stereotipa poput najružnijih: “glupi Bosanci” i “šverceri Hercegovci”. Bosanci i Hercegovci ovdje su često krivci i za ono s čime nemaju nikakve veze. Ti stereotipi u pravilu teroriziraju istinu. Stoga nije naodmet iznova ponoviti i neke činjenice. Desetljećima je, naime, bjelodano da su Bosna i Hercegovina bile hrvatski biološki rezervoar. Bez ljudi podrijetlom iz BiH u mnogim bi krajevima Hrvatske odavno zavladala tzv. bijela kuga. Dovoljno je samo prisjetiti se i pogledati oko sebe pa vidjeti koliko ljudi znamo, a da su podrijetlom iz BiH. Rat ih je iz Bosne i Hercegovine potjerao i pretjerao u Hrvatsku. Američko darivanje Srba – agresora na BiH – s pola Bosne velik je broj Hrvata odvratilo od povratka kućama. Skorašnji će popis sigurno zabilježiti i njihov manjak. Bosanskohercegovački je višak djece popunjavao i nadomještao hrvatske demografske deficite. Osim toga biološkog gubitka, smanjit će se i njihov intelektualni priljev. Često se u Hrvatskoj, naime, zaboravlja da je upravo iz Bosne i Hercegovine ovamo dolazila intelektualna sol hrvatstva. Od Antuna Branka Šimića i Ivana Merza do Nikole Šopa, Veselka Tenžere, Josipa Tabaka i Tomislava Ladana. U Hrvatskoj se zaboravlja i da su dvojica nobelovaca Hrvata – Ivo Andrić i Vladimir Prelog također rođenjem Bosanci. Gotovo sve što je odisalo bistrinom i duhovnom širinom uglavnom je dolazilo u Zagreb. Manji broj Hrvata u BiH ujedno će značiti i manju vjerojatnost dolaska takvih u Hrvatsku.
Povratak u prošlost i spominjanje znamenitih Hrvata koji su iz BiH nekada došli u Hrvatsku mnogim zaboravnima i mladima baš puno i ne znači. Ipak, dovoljno je danas znanih, naših suvremenika bez kojih bi hrvatska umjetnost, znanost i sport bili puno skromniji. Koliko je samo Bosanaca i Hercegovaca bilo u hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji koja je u Atlanti osvojila prvu zlatnu olimpijsku medalju za Hrvatsku?! Nisu li i oni rođeni ili porijeklom iz BiH i u Francuskoj igrali za nogometnu Hrvatsku?! Ne bi li hrvatsko glumište bilo siromašnije bez osebujnosti rođenih u BiH, bez već spomenutog Ive Gregurevića, Ljubice Jović, Krunoslava Šarića, Mustafe Nadarevića, Vinka Kraljevića, Dragana Despota, Matka Raguža, Tarika Filipovića...? I estradu je teško zamisliti bez hitmejkera, Banjolučanina Zrinka Tutića, Zeničanke Sandre Bagarić, bez glazbenoga umijeća zagrebačkog rokera, također podrijetlom iz Bosne, Huseina Hasanefendića Husa. Bosna i Hercegovina Hrvatskoj nisu neka nedođija. BiH je Hrvatskoj više od susjedstva. Zato je tamošnji popis stanovništva ujedno i hrvatska stvar. Bosanskohercegovački popis stanovništva, zbog nepravednoga Daytona i zbog izrazite političnosti, nije samo puka statistika nego i svojevrsna politika.
