Jesmo li nakon tužnog nogometnog vikenda zapamtili poruke koje su se u
nogometnoj groznici dale iščitati iz držanja nacije? Razumiju li elite
nakon ove demonstracije što Hrvatima istinski znači nacionalni izričaj,
ta jedva dohvaćena sloboda nacionalne emancipacije? Razumiju li
istinski poriv da 200 tisuća Hrvata kao nikad prije krene na put dug
500, 600, 1000 km samo da bi došlo do odredišta gdje se bori Hrvatska?
Kako će voditi ovaj narod oni koji to ne razumiju?
Kako će o Hrvatskoj i njezinim problemima pisati novinari poput jedne
kolegice koja se javno hvalila da uopće ne razumije ljude koji hrvatsku
zastavicu stavljaju na auto? Hoće li se netko od razvikanih sociologa
prihvatiti analize fenomena koji smo vidjeli u Austriji a da ga ne
profanira kao huligansko urlanje? Hoće li netko uroniti u porive,
motive, razloge i moguće frustracije koje su stotine tisuća Hrvata
vodile u Austriju, druge stotine tisuća privukle na gradske trgove, a
ostatak nacije prikovale uz TV ekrane?
Naime, bojim se da su motivi za takvo fanatično držanje jedne malene
nacije vrlo duboki. Frustracija, duboka, temeljito istesana! Na tolike
zabrane isticanja nacionalnog toliko se žuđenog hrvatstva skupilo,
toliko se frustracija nagomilalo, toliko zapretene nacionalne energije!
Toliko nevinih djedova poklanih na križnim putevima, toliko nevinih
očeva poniženih i zgaženih nakon Savkina pada, toliko sadistički
povrijeđenih sinova nakon haaške okupacije, sve uvijek i samo zbog
jadne i ponosne Hrvatske! Sve je to ostavilo takav trag na ovoj naciji
da je mrvica dopuštenog motiva izazvala eksploziju kockastih, vatrenih,
novih domoljubnih pjesama i stare ozarenosti! Sve je to punilo vlakove
i autobuse, sve je to stavljalo zastavice na automobile i tjeralo da se
satima putuje da bi se navijalo za Hrvatsku!
Otkuda frustracije, jesmo li bolesna nacija? Ne, napokon nam je dano da
odrastemo, a imali smo povijesni put kao rijetko koji narod. Naime, mi
uz staru Zvonimirovu kletvu imamo i novu, onu koja je bačena 1941.
Jedni su idioti na stravičnom zločinu zidali hrvatsku državu, drugi su
na sličan način bili glavni obnovitelji Jugoslavije.
Hrvatska država, ne hvala, bio je glavni slogan hrvatskih komunista.
Morali smo čekati da se doživi pogrom '71., ali ni to nije bilo dosta.
Pa smo još 20 godina čekali, morali su nas Srbi topovima napasti da bi
i komunisti shvatili s kim imamo posla. A narod, običan narod, taj
Hrvat naš svagdašnji, onaj Krležin domobran Jambrek, onaj Roko Prč i
onaj Dudek nikad ništa drugo i nisu htjeli nego, normalno, hrvatsku
državu! I zato danas, kad je imaju, stotine tisuća Hrvata naših
svagdašnjih uzimaju barjak u ruke i napokon bez zabrane slave Hrvatsku!
Izuzmemo li Tuđmanovo doba, prvi put u povijesti tako javno, tako
glasno, tako iskreno i tako ponosno!
Kad govorim o frustraciji, nije ona vezana samo uz Titov teror. Ona se
proteže dokud segne pogled u prošlost, hoćete li od ubojstva Radića, do
detalja da smo u hrvatskoj državi doživjeli da su branitelji invalidi
morali donositi proteze novoj vlasti da se vidi lažu li državi za iznos
invalidnine! Pa kakvo smo poniženje prošli od haaškog žezla, kako li se
samo tu mrcvarilo, ponižavalo i pretuklo hrvatstvo!
Sve to muči i ždere ovaj narod i sve je to iz njega provalilo u
trenutku dopuštenog hrvatstva. Prizori nacionalnog oduševljenja govore
da ona obična, svakodnevna, gemištarska, realna i životna, ona zapravo
jedina Hrvatska kliče da unatoč svemu “još Hrvatska ni propala dok mi
živimo” i pjeva to čak i kad nam Turci uvale gol u prekoračenoj sučevoj
naknadi.
VRIJEME APSURDA
Poruka kockastih tribina
