U Hrvatskoj je često iznova potrebno prolaziti abecedu. U “Otvorenom pismu javnih osoba iz Zagreba rukovodstvu SDP-a”, to jest pozivu Zoranu Milanoviću da ukloni Milana Bandića, u prvom se pasusu podsjeća na program te partije “u kojemu se odredila kao moderna stranka s korijenima u antifašizmu i povijesnoj borbi za socijalnu demokraciju, a zasnovana na idejama i načelima slobode, jednakosti, pravde i solidarnosti”. Što već na samom početku kazuje “peticija lijevih intelektualaca”?
Preuzimajući fraze iz stranačkog programa i općih načela socijaldemokracije, udobno se smještaju u izmišljenu sliku svijeta, svijeta “slobode, jednakosti, pravde i solidarnosti” kojeg su oni utjelovljenje, a onda iz te udobnosti dijele ocjene i lekcije onima koji su taj svijet iznevjerili. Međutim, abeceda ravnopranosti svih ljudi i svjetonazora u demokraciji kaže da nitko nema pravo biti povlaštenim tumačem najviših ljudskih vrijednosti.
Nitko, pa tako ni potpisnici pisma, osim ako se ne osjećaju povlaštenima zato što su im možda očevi bili oficiri JNA, ili zato što ih neki novinari zovu “uglednim intelektualcima” a njihov tekstić pun fraza, optužbi bez dokaza i krivotvorina o demokraciji razglašavaju kao “pismo koje potresa SDP”. I ne samo da ih ništa ne kvalificira kao društveno mjerilo nego su imena najmanje polovice od dvadesetak potpisnika te peticije odjekivala u aferama od kojih su neke graničile s kriminalom.
Koju uvjerljivost, na primjer, ima potpis Josipa Kregara koji je kao čelnik Nadzornog odbora Posmrtne pripomoći od te sirotinjske ustanove uzeo golemi kredit po moralu ravan pljački po grobljima!? Ili, na primjer, potpis Zvonka Makovića koji je sricao hvalospjeve srpskom barbarogeniju u stilu kojeg će se izvršiti agresija na Hrvatsku, o čemu je Dražen Katunarić napisao cijelu knjigu!?
Ili potpis akademika Vlatka Silobrčića koji je nakon obmana o silnom novcu iz inozemstva kojim će se finacirati splitski institut MedILS, i nakon što od tog novca nije bilo ništa a institut nije počeo raditi na vrijeme, po ugovoru, smislio opravdanje po kojem hrvatsko gospodarstvo nema kulturu pomaganja znanosti!?
Kao što ti ljudi prisvajaju “načela slobode, jednakosti, pravde i solidarnosti” tako prisvajaju i “demokratsku javnost” koja je osudila “provokativna zbivanja” na Thompsonovu koncertu i oko njega. No demokratsku javnost čini upravo onih sto tisuća ljudi koje je Thompson oduševljavao i onih nekoliko milijuna Hrvata koje tako velik broj na Jelačićevu trgu u Zagrebu podrazumijeva u cijeloj Hrvatskoj i izvan nje.
Da je na Trgu bilo samo nekoliko tisuća posjetitelja, oni bi hvalili “osviješteni” demos koji je rekao “ne” nacionalizmu. Kraj tolikog siromaštva u zemlji, kraj tolikih socijalnih razlika, kraj tolike nezaposlenosti i drugih nevolja koji pogađaju cijelu Hrvatsku, pismo se “lijevih intelektualaca” bavi zapravo samo Thompsonom i “krivcem” za njegov nastup u Zagrebu - Bandićem. I Bandiću i svima drugima sve bi, koliko god socijaldemokraciji i pravnoj državi bilo suprotno, bilo oprošteno samo kad ne bi bilo “nacionalističko”.
Premda Thompson ni po čemu nije protivnik radništva, koje je po definiciji glavna briga socijaldemokracije, on joj je za potpisnike peticije najveći neprijatelj. Tako su autor pisma Dražen Lalić i društvo u tradiciji one ljevice u Hrvatskoj za koju je glavni “interes radničke klase” bilo gušenje nacionalnoga i domoljubnoga. Pod natuknicom “socijaldemokracija” u Općoj i nacionalnoj enciklopediji, kojoj je glavni urednik Antun Vujić, dužnosnik SDP-a, nema ni jedne riječi koja bi opravdavala glavni motiv pisma “lijevih intelektualaca”. Dakle, opet smo na abecedi.
