Da se radi o nekom mjestu za koje je pretpostaviti kako se nalazi na samom rubu nama poznatog svijeta, može se pročitati već i u pogledu.
Tako je i bilo kada sam nekolicini prijatelja obznanila da idem u Prištinu. Od uobičajeno iznenađenog i ugodnog kimanja glavom ili produljenog slatkog uzdaha s nijansom zavisti, kada usred radnog tjedna odgodite sastanak jer idete na kratko putovanje i neki lijepi kulturni događaj u inozemstvo, nije ostalo ništa. Rub svijeta u očima sugovornika dao se nazrijeti u, najčešće nenamjernom, pogledu sažaljenja, obrvama koje same krenu jedna prema drugoj ili kod pristojnijih, jasno hinjenog oduševljenja te pitanja kroz zaleđeni smiješak: Pa otkud baš u Prištinu? Uglavnom, sve ono što nikada nećete doživjeti kad nekom spomenete da idete na tri dana u Berlin, Pariz ili neko drugo središnje mjesto svijeta.
Priština je grad koji se tim centralnim mjestima svijeta ne približava lako, ili tek na neobične načine, kao, na primjer, kada se neka njegova građevina nađe na bizarnom popisu deset najružnijih zgrada na svijetu, izazivajući podsmijeh i nevjericu. Tada stane uz bok čudnim arhitektonskim ostvarenjima u velikim, bogatim gradovima kao što su Sydney, Melbourne, Rio de Janeiro, Pariz... Tu se nalazi i Priština, sa svojim neobičnim zdanjem u kojem je smještena nacionalna i sveučilišna knjižnica.
Majka Tereza i Bill Clinton
U nekoj mjeri i sama sam vjerovala da idem k tom rubu, uputivši se na prištinski festival poezije “Polip”, rubu koji je od mene daleko, s kojim ne dijelim mnogo, rubu gdje je sve drugačije, pa i zanimljivo, rubu s kojeg se mogu vratiti, rubu koji je tu da potvrdi sigurnu udaljenost od njega. Iako je postojalo vrijeme u ne toliko dalekoj prošlosti u kojoj smo moji prištinski kolege pjesnici i ja sjedili u školskim klupama zajedničke nam federacije. Danas, s mnogima od njih mogu se sporazumjeti jedino na dobrom starom engleskom jeziku, kao utočištu koje podržava uvjerenje da se ne radi o nama sličnima, a još manje istima.
Na prvi pogled, grad nema centra, ili ga nema onako kako sam navikla da ga ima, ima Ulicu Majke Tereze, koja u svojih dvjestotinjak metara s prozapadnim kafićima i zgodnim mladim ljudima ne djeluje rubno, Majke Tereze koja je davno rekla da “Ono što gradiš godinama bit će uništeno preko noći, gradi unatoč tome”. Ima i Billa Clintona koji pozdravlja prolaznike podignutom rukom, s predimenzioniranom frizurom izlivenom u nekom plemenitom metalu, podsjeća prolaznike na vrijednost svog lika i djela, slobodu naroda za koju izgleda da stane u jedan potpis nekog mitskog političara, zamah rukom. Majka Tereza i Bill Clinton. Tržnica koja je subotom ujutro u centru, koja nudi voće, kosilice, cigarete, prašina koja dolazi od intenzivnog građenja, procesa povlačenja s ruba. Zatim spomenuta nacionalna i sveučilišna knjižnica, neobična građevina koja nudi velik raspon asocijacija, od pčelinje košnice do tradicionalne albanske kape, za one sklonije traženju dubljih i skrivenih motiva.
U svakom slučaju, nešto što vrijedi vidjeti. Kad se približimo ulazu, stariji gospodin koji se pred njim šeta, pomnije nas promatra. Govorimo da smo iz Zagreba i da bismo voljeli pogledati unutrašnjost te neobične zgrade. Zna vjerojatno i on da je neobična, ali svakako se na to navikao, a onda nam govori nešto što mi još ne znamo. Podatak da je naš zemljak projektirao baš tu građevinu koja se na tako čudan način našla u društvu svjetskih metropola, arhitekt Andrija Mutnjaković, podrijetlom iz Osijeka i koji joj je svojom idejom, realiziranom početkom optimističnih osamdesetih godina prošlog stoljeća, priskrbio taj ugled.
Kao i to da je u zadnjih tridesetak godina imala burnu povijest, istjerane fondove knjiga, opasne bibliotekare, izmještenu upravu u Beograd, neobičan inventar čitaonice koji datira iz istog vremena kad je otvorena, i odolijeva. Zaposlenik koji se trudi biti ljubazan i na raspolaganju, pokazati nam sve što može u kratkom obilasku, kao i rupu u zidu do koje dolazimo na kraju, koja je ostala kad je nepoznat netko, za vrijeme jednih od previranja, iz zida iščupao ploču u predvorju koja je postavljena u čast otvorenja knjižnice. S iščupanim pločama, sa smijenjenim zaposlenicima, s nepoćudnim knjigama, sa zajedničkim korijenima, rub nam se sve više nezgodno približava.
Pravi centar svijeta
Da se nalazimo na istom mjestu s kojeg svi bezuspješno pokušavamo pobjeći, postaje bjelodano navečer. U nedavno otvorenom prištinskom multimedijalnom centru Qendra, održava se pjesnički festival. Tu su, u raznim omjerima, uglavnom svi: Kosovari, Bošnjaci, Srbi, Makedonci, Albanci, Hrvati i jedan Rom. Ljudi koji čitaju svoje pjesme drugim ljudima, pjesme nastale na rubovima, a za čak dva Amerikanca, i jednog Engleza, za pretpostaviti je, sve je to jedan te isti rub, sve neki isti nerazumljivi jezik, nešto nepoznato i egzotično, za nekoga iz San Francisca, potpuno nepojmljivo, zašto toliko krvavo?
Dok se na pozornici u tim različitim omjerima redaju pjesnici iz navedenih zemalja, ta jedna dvorana kulturnoga centra, najednom dobiva sposobnost da se pretvori u centar, da bude daleko od svakoga ruba, dok jedni druge slušamo, s nevjerojatnom količinom kapaciteta za razumijevanje, za to što je učinjeno od naših zavičaja, knjižnica, za to kako su generacije držane u sličnim lažima, dok nas drže iza jezične barijere, ne računajući na to da će se ipak naći netko tko će poželjeti razumjeti i taj drugi jezik.
Da će netko, na primjer, pjesmu kosovskog pjesnika Ardena Idrizija poželjeti prevesti baš na srpski, jer to zvuči toliko nevjerojatno, a onda da će netko iz Hrvatske tu istu pjesmu upisati u svoj tekst. Ali ponekad do tog ruba treba otići da bi postalo jasno kako je mali kulturni centar u Prištini te večeri bio pravi centar svijeta zbog međusobnog razumijevanja te umjetničke i temeljno ljudske razmijene. I spoznaje da su, kao u pjesmi Ardena Idrizija, zvijeri svuda iste. “zveri vole otadžbinu/ zveri su pravi oslobodioci/ nenadmašni revolucionari/ zveri prolivaju i poslednju kap krvi/ za otadžbinu/ zveri urlaju do promuklosti u ime otadžbine/ (pas se boji da će mesec osvojiti njegovu domovinu, zato laje na njega!)/ zbog otadžbine/ zveri te izgrebu, zariju kandže/ raspore grlo/ ako nisi poneo zastavu/ ne gine ti mrtvački pokrov/ zveri ti isišu krv ako nisi na zboru/ u pravom rovu/ čim izbije rat zveri dižu u vazduh/ moral pravo savest/ zveri znaju da im bog prašta/ sve što urade/ zveri vole otadžbinu i služe joj odano/ zveri su sveti oslobodioci/ zato traže za nagradu svu vlast i svo bogatstvo”.
