Marlise Simons, novinarka New York Timesa, napisala je početkom tjedna, zapadnjački otvoreno, bez dlake na jeziku, opširan članak o tome da su Srbi Međunarodnom sudu pravde u Haagu zatajili ključne dokumente o svojoj ulozi u ratu u BiH.
No, u veljači ove godine ICJ je proglasio da Srbija nije odgovorna za genocid u Bosni i Hercegovini. Iako sve što piše u članku utjecajnog američkog dnevnog lista svi već znaju, a i onima najnaivnijima jasno je da "centri svjetske moći" nisu željeli potpuno kazniti Srbiju proglašavajući je genocidnom, Marlise Simons zavrtjela je priču iz koje se može puno toga iščitati i pokazati se da postoje teme koje nikad ne trebaju biti zatvorene.
Neki vjeruju da je NYT zapravo želio poslati političku poruku o korumpiranosti, neznanju i političkim igrama velikih koje su se događale u Haagu uoči odluke o srpskoj genocidnosti te pripremiti čitatelje na slične tekstove o Haagu koji slijede.
Anketirajući suce, profesore, nevladine aktiviste, New York Times je američkim i čitateljima širom svijeta predstavio s jedne strane srpsku lukavštinu i diplomatsku umješnost u kojoj su se Srbi pokazali ekspertima, a s druge strane onu mračnu, zaplotnjačku, isključivu i destruktivnu politiku punu laži koju su vodili tijekom agresije na Hrvatsku i BiH i koju primjenjuju u svim poslijeratnim pregovorima i susretima.
New York Times kaže jednom članu odvjetničke ekipe Srbije pred Međunarodnim sudom pravde da "nisu rekli svu istinu", a on odgovara "da je to normalno jer svaka zemlja čini sve što je moguće da se zaštiti".
Na primjedbu da će istina ipak jednog dana isplivati, Srbi ironično kažu da je to "budućnost", a sada je "važno zaštititi državu". Kad bismo se povodili za trenutačnim emocijama, trebali bismo reći: bravo, Srbi, vi ipak branite svoje, svaka vam čast! Istina, recept im je krvav i pakao Srebrenice ne može se zaboraviti nikakvim sudskim dekretom, ali cijela priča potiče na pitanja koja mi Hrvati trebamo konačno raščistiti ili barem ne potiskivati kao da će nestati.
Srbija je uspjela nagovoriti Carlu del Ponte da na neke ključne dokazne dokumente stavi oznaku "interesi nacionalne sigurnosti". Na što smo je mi uspjeli nagovoriti? Ti su dokumenti bili nedostupni javnosti.
Beograd je jasno definirao svoj cilj; sačuvati cjelovite vojne arhive od Međunarodnog suda pravde i spriječiti to da BiH pobijedi Srbiju u tužbi za genocid. Isti taj svijet koji nije spriječio pokolj u Srebrenici angažirao se da sačuva Srbiju od optužaba da su Srbi genocidan narod te ju je zaštitio i od isplate milijuna dolara koje je dužna BiH kao odštetu. Uzet će joj Kosovo i vjeruje da je to dovoljna kazna. A dogovorili su se da Srbi lutaju svijetom i navodno lobiraju za očuvanje Kosova iako je jasno da ne mogu zadržati ono što zapravo već godinama nemaju.
Članak u New York Timesu pomaže i Hrvatskoj jer uoči suđenja hrvatskim generalima potvrđuje da su moguće različite svjetske igre i da će se tužiteljstvo njima koristiti uz srpsku pomoć te da nije dobro što su svi službeni transkripti predani Haagu. Bilo bi vrijeme da i Hrvatska kaže: svaka zemlja čini sve što je moguće kako bi zaštitila sebe.
