Stigao nam je i lipanj, mjesec apsurdnih blagdana. Točnije, nisu oni apsurdni sami po sebi, nego je apsurdna njihova čestota i njihov međusobni odnos: raspoređeni su tako da se zbog njih u lipnju ništa ne može ni organizirati ni uraditi.
Najprije ide Tijelovo, koje je pomični blagdan, pa dođe nekad ranije, a nekad kasnije u tom mjesecu. Onda slijedi Dan antifašističke borbe, pa potom, samo tri dana nakon njega, Dan državnosti. Ova dva posljednja praznika obično padnu u isti tjedan, a ponekad im se pridruži i onaj treći.
Priznat ćete da je to silno nepraktično, ne samo zato što se gube radni dani, nego još više zato što se gubi i sam smisao praznovanja. Kad reporteri krenu po ulicama zapitkivati što se to dotičnoga dana slavi, onda veliki katolici ne znaju da je Tijelovo, veliki ljevičari da je Dan antifašističke borbe, a veliki Hrvati da je Dan državnosti. A nije ni čudo: naprosto nastupa prezasićenost blagdanima, pa ni jedan od njih ne može više značiti ništa.
Dobro, pa zar u Saboru nisu sve to znali kad su te blagdane određivali? Zar nisu razmišljali o načelnim o tehničkim nedostacima ovakva njihovog rasporeda? Možda i jesu, ali su ipak postupili onako kako su postupili. A nisu ni mogli drugačije, jer blagdani se kod nas ne određuju zato da bi se nešto obilježilo i afirmiralo, nego zato da bi se nešto zanijekalo i poništilo.
Tako smo Tijelovo uveli odmah na početku devedesetih zato da bismo pokazali kako smo prava katolička zemlja i kako nas nije iskvarilo komunističko nasljeđe. Dan antifašističke borbe uveli smo zato da naglasimo kako smo upravo mi imali prvi partizanski odred u Europi, i da istaknemo kako je ono što se prije slavilo kao Dan ustanka bilo obična ideološka laž. Napokon, Dan državnosti uveli smo zato da bismo njime zanijekali onaj prvobitni Dan državnosti – 30. svibnja – što ga je bio ozakonio HDZ kao spomen na datum kad je preuzeo vlast.
A kad se praznici određuju za inat, onda se naprosto ne gleda na to koliko ih ima i kako su razmješteni, nego se uzima ono što u danome trenutku može najbolje poslužiti. Praznike smo mi, ukratko, uveli olako i naprečac, misleći na sadašnjost a ne na budućnost. A upravo je budućnost najviše nastradala, i tu budućnost mi sad živimo. Ostale su dugoročne posljedice, koje gledamo svakoga lipnja: tada naši ljudi – koji inače nisu baš ludi za radom – samo kolutaju očima i pitaju se kad će to pusto praznovanje već jednom završiti.
Naravno, sad je kasno da se bilo što promijeni. Uvođenje ta tri blagdana nije donijelo velike političke koristi, ali više ni jedan od njih ne možemo ukinuti bez velike političke štete. Sad nam valja živjeti s njima. Tako ni ja ovo ne pišem zato da bih išta promijenio, nego zato da bih malo skupa s vama kukao nad tom apsurdnom situacijom.
