Predizborna je šutnja. Službena izborna pravila i službeni politički bonton nalažu građanima, osobito onima koji su u prilici govoriti javno, da na dan izborne šutnje i na dan izbora samo šute i biraju između onoga što je ponuđeno. To vjerojatno znači da se oni ne bi smjeli javno očitovati u tom smislu da zagovaraju neku od opcija ponuđenih na izborima, bilo da se radi o konkretnim osobama, o strankama i listama ili o lijevo-centralno-desnim blokovima. Međutim, nemoguće je da građanin, osobito onaj koji je u prilici govoriti javno, bude toliko predizborno šutljiv da njegov govor bude politički neutralan, da politički ništa ne znači, da ne znači ništa. Svaki je naš javni govor – manje ili više, na ovaj ili onaj način – politički. U najmanju ruku (naučili smo to najkasnije s feminizmom), već je i ono osobno političko, što implicira da nije moguće izreći išta što bi bilo politički irelevantno, koliko god netko tvrdio da je “apolitičan”. Upravo zato se nalazi u nevolji netko tko je zamoljen ili zadužen da na dan predizborne šutnje u javnosti kaže nešto, bilo što, a da to bude propisno, pristojno, prihvatljivo, neutralno i apolitično.
Razmišljajući o mogućnostima, odnosno ograničenjima svog javnoga govora, ovaj je javni govornik, kolumnist, odnosno ja, odlučio potražiti utočište ili izbjeglište pred sveobuhvatnom politikom – u poeziji. Jer što bi moglo biti manje politično i manje remetilačko od tankoćutnih pjesničkih riječi? Budući da je moja prva asocijacija na poeziju pjesništvo Walta Whitmana, njemu sam se utekao. Osim toga, kad ne znam što bih, obično uzmem u ruke Whitmanove “Vlati trave” (nekad englesko, a nekad hrvatsko izdanje), kao što Ivić Pašalić u posljednje vrijeme, dvaput dnevno, čita Bibliju. Tako sam, predizborno šuteći, čitao Whitmana, tražeći izlaz iz politike. Ali, avaj, ni tom metodom nisam uspio pobjeći od politike. Naime, sâm Whitman mi je rekao, čim sam otvorio knjigu, sljedeću stvar, koja me namah bacila u razmišljanje o današnjoj depersonaliziranoj i birokratiziranoj politici te odnarođenoj demokraciji: “Ljudsku osobnost ja pjevam, jednostavnu odjelitu osobu / A ipak izgovaram riječ Demokratski, riječ En-Masse.” Listajući knjigu dalje, i nailazeći na pjesmu “Washingtonov spomenik, veljača 1885.”, maločas spomenuta individualnost i zajedničkost stopila se sa slobodom, i to onom koja je, Whitmanovim riječima, “poduprta snošljivošću, upravljana zakonom”, a na to se pak nadovezao izrijek iz njegove “Pjesme o sebi”: “Tko god ponizi nekoga ponižava mene, / I što god je učinjeno i rečeno vraća se konačno k meni.”
Naravno, Whitman pretjeruje jer, pobogu, kad je bilo takve idile između pojedinca i zajednice, a pogotovo idile između naroda i institucija koje bi trebale predstavljati narod? No, Whitmanova vizija demokracije, uobličena i u njegovu esejističkom spisu “Demokratski vidici”, “realistična” je i “subverzivna”. U pjesmi “Sjedinjenim Državama”, u skladu s teorijom građanske neposlušnosti njegova suvremenika Henryja Davida Thoreaua, on kaže: “Opirite se mnogo, pokoravajte malo, / Jedanput kad slijepo poslušan, potpuno robom je učinjen, / Jedanput kad posve zarobljen postane, ni jedan narod, / država, grad na zemlji ovoj ne zadobiva više slobodu / svoju.”
Upravo to – vizija demokracije, razapete između individualnosti i zajedničkosti, između lokalnog, nacionalnog i globalnog, zatim zagovor solidarnosti, koja zahtijeva i “nabildano” jastvo i suosjećanje s drugima, a naposljetku i nepristajanje na obrasce koji predstavljaju izdaju dijalektike partikularnog i univerzalnog – razlog je da saslušamo Whitmana danas, baš danas, kad birajući i ne birajući, djelujući i ne djelujući, odlučujemo o budućnosti sebe i svojih bližnjih.
Tako sam, bludeći poezijom, opet zalutao u politiku, čak onu dnevnu. A da stvar bude gora, taj pjesnik, taj Whitman, miljama i decenijama udaljen od Hrvatske 2013., nije samo bulaznio o demokraciji kao takvoj, onoj bezvremenskoj i natprostornoj, nego je u svojim stihovima gdjegdje progovarao i o ondašnjim i tamošnjim političkim prilikama koje su mu se činile vremenski i prostorno univerzalnima, pa ih zato i danas možemo čitati kao aktualne. Na primjer, pjesma “Dan izbora, studeni 1884.”: “Kad bih morao imenovati, O Zapadni svijete, tvoj / najmoćniji prizor i sliku, / Ne bi to bila ti, Niagaro, – ni vi, neograničene prerije – ni / tvoje goleme kanjonske raspukline, Colorado, / Ni ti, Yosemite – ni Yellowstone, sa svojim grčevitim / gejzirskim omčama što se uspinju put neba, / pojavljuju se i nestaju, / Ni bijeli češer Oregona – ni pojas velikih jezera Hurona – / ni tijek Mississippija: / – Ovo ustalasano čovječanstvo hemisfere, kao danas, / imenovao bih (…) / dan biranja u Americi./ (Srž toga nije u odabranim – sam je čin ono glavno, / četverogodišnje biranje), / prostori na Sjeveru i Jugu pokrenuti – uz morsku obalu i / u unutrašnjosti – (…) / Konačni pljusak glasačkih listića od Istoka do Zapada – / paradoks i sukob.”
Usprkos uznositom Whitmanovu tonu, njegovim mističnim poniranjima i dalekometnim projekcijama – ne može čovjek ne zadržati se na onom “konačnom pljusku glasačkih listića” i na “paradoksu i sukobu” koji su bili upisani u američke izbore prije 129 godina, kao što su upisani i u one današnje hrvatske. Ne može čovjek ostati hladnokrvan na Whitmanove (pred)izborne nade, ali i na otrežnjujući komentar pjesnika Swinburnea koji je Whitmanove poglede okarakterizirao kao “naivnu političku teoriju”.
>> Ostale kolumne Hrvoja Jurića možete pročitati ovdje
