Dramatičan današnji dan u mnogočemu je bio prijelomnica. Ubojstvo mlade
odvjetnice Ivane Hodak, kćeri poznatog odvjetnika Zvonimira Hodaka,
koji se posljednjih tjedana ekstremno eksponirao u ulozi branitelja
umirovljenog generala Vladimira Zagorca, zahtijevalo je hitru i odlučnu
akciju. Odmah je bilo jasno: potvrde li se nagađanja da je njezino
ubojstvo povezano s organiziranim kriminalom, otvara se pitanje gdje je
granica koju ni mafija neće prijeći.
Ubojstvo djeteta u tim je krugovima, tumače stručnjaci koji poznaju
mafijaški polusvijet, bilo zabranjeno. Pokaže li se, dakle, da je to
brutalno ubojstvo u središtu Zagreba povezano s mafijom, hoće li
ubuduće strepiti suci koji sude pripadnicima organiziranog kriminala,
državni odvjetnici koji ih tuže, ministri koji svojim izjavama potiču
obračun s kriminalom, premijer, predsjednik države, zastupnici...
Ubojstvo Ivane Hodak prijetnja je svima. Pojedincima i državi. Premijer
Sanader jasno je iščitao znakove koji su brutalnim ubojstvom poslani
čitavom društvu, i presjekao.
U prvim izdanjima naših novina konstatirali smo da ministar unutarnjih
poslova Berislav Rončević nije dorastao svome poslu, da nema čvrstinu,
snagu ni odlučnost koji bi mu omogućili da bude ministar kakav
Hrvatskoj treba.
Novine još nisu ni stigle na prva odredišta, a Sanader je smijenio i
Rončevića, ali i ministricu pravosuđa Anu Lovrin, ravnatelja policije
Marijana Benka, te ih zamijenio ljudima za koje se čini da bi mogli
biti pravi izbor. Vladimir Faber, iskusni policajac, dokazan u teškom
slučaju Glavaš. Tomislav Karamarko, iskusni obavještajac, prekaljen u
mnogim delikatnim slučajevima. Ivan Šimonović, sveučilišni profesor i
diplomat, prvorazredni pravni ekspert.
Ubojstvo Ivane Hodak suočilo je društvo s razmjerima podzemlja koje u
njemu vrije. Za vlast ono je imperativ – moralni i ljudski! Ne smije se
gubiti vrijeme! Jer, previše ga je već izgubljeno. Sanader se riješio
tereta ministara koji nisu imali dobar ni javni ni stručni rejting, i
to je njegov politički profit. Ako je o političkom profitu uopće
umjesno govoriti nakon ubojstva mlade žene.
Hrvatska se proteklih godina dubinski promijenila. Kad je u proljeće
2003. ispred zgrade srbijanske vlade ubijen premijer Zoran Đinđić, u
zagrebačkim su se političkim krugovima mogli čuti komentari kako je i
to dokaz koliko je Hrvatska odmaknula od istočnog susjedstva i iskočila
iz balkanskog lonca, kako se u nas to ne bi moglo dogoditi, kako
hrvatski kriminal ipak nije tako brutalan kao onaj u Srbiji...
Kad ih je danas sustigla šokantna vijest da je pred vratima stana s dva
metka u glavu smaknuta kći odvjetnika Hodaka, mnogi su poznati hrvatski
političari, baš poput običnih, malih ljudi, gotovo uglas upitali:
“Bože, u kakvoj to zemlji živimo?”.
Doista, u samo pet godina Hrvatska je postala zemlja u kojoj se ljudi
ne osjećaju sigurno, ma što o tome govorila statistika. Prošlih su
godina javnost uznemirivali povremeni obračuni među mafijaškim
skupinama.
Danas su na udaru nasilnika ugledni ljudi iz poduzetništva, politike,
medija... Što god tvrdila statistika, koju je još prošlog tjedna sad
već bivši ministar Rončević iznio u Saboru, Hrvatska nije sigurna
zemlja. Podaci govore suprotno? Točno, ali osjećaj osobne sigurnosti
matematički je neshvatljiv. To je, ipak, osjećaj.
U glavi svakog čovjeka taj je osjećaj stvarnost, a ne podatak na
papiru. Može biti više ubojstava u Parizu, Londonu ili New Yorku, ali
mi živimo u Hrvatskoj, u Zagrebu. I zato ni premijer ni ministri –
nitko! – nema pravo nuditi građanima tu jalovu utjehu.
KOMENTAR
Predugo čekana odlučnost
