Suočeni s nezamislivo visokim brojkama dugova koji izlaze na vidjelo, mnogi se misleći ljudi ovih dana pitaju – pa kako je uopće mogao nastati poslovni sustav veličine i tipa Agrokora? Tko je to i kada omogućio? Tko je odgovoran? Tko je sve propustio reagirati kada je bilo potrebno? Gdje su „nestale“ silne milijarde kuna i eura? Što je sve rađeno krivo? Konačno, lebdi u zraku i ono najlogičnije pitanje – postoji li onaj jedan presudni prauzrok financijskog sloma sustava? Mnogo je zabluda u vezi s Agrokorom. One bivaju još dodatno promovirane u političkoj areni u kojoj po definiciji činjenice i istina teško dolaze na svjetlo dana, a njihovo izvrtanje i podmetanje suparnicima postaju osnovni motiv.
Ovo vrijeme izborne kampanje nije pravo vrijeme za smirenu raspravu u traženju odgovora na prije postavljena pitanja. Svejedno, neki odgovori su i u takvim okolnostima gotovo nadohvat ruke. Krenimo redom. Nastajanje sustava takve veličine i kompleksnosti omogućile su isključivo banke i njihove izvedenice te druge financijske institucije, i to one u privatnom i stranom vlasništvu! Ne domaće državne banke ili država, već strane banke i domaće banke u dominantno stranom vlasništvu. Pojednostavljeno rečeno, ekspanziju ovakvog Agrokora financirali su uglavnom stranci. Oni su danas najveći vjerovnici, oni su davno preuzeli i rizik.
U zamjenu za enormno visoke kamatne stope po kojima su godinama uspješno naplaćivali taj rizik. Mjereno desetinama milijardi kuna u zadnjih petnaest godina. Uspješno su kroz previsoke kamate pumpali novac, sve do kraja prošle godine. Bušotina zvana Agrokor je presušila. Sustav te veličine i tog tipa dodatno je kontaminiran višegodišnjim iscrpljivanjem domaćih dobavljača svih veličina bezobrazno dugim rokovima plaćanja i praksom kompenzacija svime i svačime samo ne plaćanjem u kunama i u roku. Pri tome je broj prodajnih polica pod Agrokorovom kontrolom bio učinkovito sredstvo ucjene mnogih.
Rijetki su bili u prilici potpuno zaobići taj sustav plasirajući robu u izvoz gdje se na neplaćanje i ne pomišlja. Sustav o kojem govorimo nije, dakle, nastao „pretvorbeno privatizacijskom pljačkom“ već isključivo prekomjernim financiranjem od strane inozemnih lovaca na visoku zaradu. Uključujući i one koji bi bili klasificirani u tzv. Pariški klub inozemnih kreditora, dakle one iz javnog sektora. Ovo je važno znati upravo sada kada je država s punim pravom zbog zaštite cjeline ekonomije preuzela odgovornost upravljanja kompanijom u teškoćama. Ali samo upravljanje, nikako i vlasništvo! Ni za živu glavu! Upravo to, nacionalizaciju ili podržavljenje Agrokorovih dugova žele strani kreditori. I blebeću neobrazovani političari arivisti u zanosu nacionaliziranja svega i svačega. Pa bi tako nacionalizirali i Agrokorove dugove strancima.
Nacionalizirali bi privatne dugove, busajući se u domoljubna prsa, lažno optužujući Vladu da štiti nekakav kriminal. Oprostite im, ne znaju što čine… Takav sustav je i nastao na očekivanju kreditora da će država uskočiti kada nešto pođe po krivu. Ne ako, već kada. Znali su sve… Toliko o financiranju. Sve ostalo je bilo više-manje ispravno. Agrokor je nakon što bi platio previsoke kamate puno toga investirao. Otvarao tisuće novih radnih mjesta. Orala su se polja, gradile tvornice, sadili vinogradi, podizali silosi, sustavi navodnjavanja. Građene su najmodernije farme, primjenjivane najnovije tehnologije. Nikamo to nije nestalo.
Istina, nije se pri tome pitalo za cijenu, nije se previše vremena trošilo na analizu isplativosti pojedinačnih investicija, na analizu potencijalnih rizika. Ne. Uzmi kredit i gradi najnovije i najbolje, moramo rasti – vidi koliko je puta veća ona inozemna konkurencija. U toj želji za rastom ulazilo se i u brojne investicije koje s osnovnom djelatnošću nemaju nikakve veze.
Silne milijarde utučene su u tzv. sporedne djelatnosti koje nemaju veze ni s hranom ni s maloprodajom. Da ih ne nabrajamo. No, njih će se najlakše moći prodati u relativno kratkom roku. Zastanimo na trenutak. Na što nas po bitnim karakteristikama podsjeća opisani poslovni sustav? Na bivši socijalistički poljoprivredno-industrijski kombinat! Sve je isto! Bitan je razvitak, nova radna mjesta. Što veći kombinat, veća je proizvodnja, više je radnih mjesta. To ćemo financirati kreditima. Kako ćemo ih vratiti?
Nemojte sad komplicirati bez potrebe, o tome ćemo se brinuti kada dođe vrijeme… Uostalom, u socijalizmu banke „prate privredu“. Ako počnu zanovijetati s nekim vraćanjem kredita, podsjetit će ih politika da su bitni zaposlenost i proizvodnja, a ne ekstraprofit „otuđenih nenarodnih centara financijske moći“. Nažalost, Agrokor je funkcionirao na principima socijalističkog PIK-a. Vrijeme je za pravu privatizaciju i maksimiziranje profita.
Nažalost, slučaj Agrokor nije pao s Marsa. Postojale su i još uvijek postoje političke strukture koje su monstruma stvorile i bile štit za njegov gospodarski model. Ukoliko Hrvati nisu u stanju prepoznati ih, imenovati i na izborima kazniti, onda bolje i ne zaslužuju.