Očekivati od HDZ-a da uči na svojim pogreškama bilo bi romantičarski. Kod njih uvijek postoje “viši ciljevi”. Kao što su postojali prije dva mjeseca, kada je odlučeno da HDZ krene u najdemokratskije izbore za predsjednika stranke po principu “jedan član - jedan glas”. Tada je viši cilj bio da Tomislavu Karamarku nitko ne bude protukandidat jer je šef bio zauzet slaganjem vlade. Vidjeli smo kako je to uspješno posložio. Pa kada je krenuo u novo, a nemoguće preslagivanje, poskliznuo se i morao je abdicirati. U rekordnom roku prepušten je zaboravu, a sada se gotovo svi u vrhu stranke i prije izbora kunu u lik i djelo Andreja Plenkovića.
Prema informacijama iz HDZ-a, postojeći patrijarsi stranke preko vikenda će odlučiti hoće li Plenković imati protukandidata. Sasvim je moguće da zaključe kako zbog “viših ciljeva”, a to je sada potreba da se zbog hitnosti i parlamentarnih izbora u rujnu stranka konsolidira što prije, i Plenković odigra “solo”. Tako bi se ponovno moglo dogoditi da izbori proteknu prema načelu “jedan član - jedan glas - jedan kandidat”. A to bi već bila parodija. Pogotovo što je izvjesno da Plenković pobjeđuje, ma koliko protukandidata imao. Ne bi stoga ni njemu trebalo biti svejedno s kakvim legitimitetom će postati novi šef. Sudbina je htjela da tako dođe do fascinantne zamjene mjesta između njega i Karamarka. Prije par mjeseci Karamarko je izabrao parodiju od izbora, jer se “viši cilj” tako dobro slagao s njegovim osobnim, a to je da bez rivala sagradi granitni monolit oko sebe. Plenković bi trebao učiti iz tog primjera da je čvrstoća političkog granita jako relativna stvar. Interes stranačkih patrijarha i šireg stranačkog vrha od stotinjak osoba ovdje je posve jasan, oni nastupaju po načelu “kralj je mrtav, neka živi novi kralj”. To je načelo na koje se stranački vrh HDZ-a duboko naslanjao zadnjih 15-ak godina i koji je na kraju i gotovo uništio sve vrednote na kojima je počivala ta najjača državotvorna stranka u Hrvata.
Činjenica je da se micanjem Karamarka u vrhu HDZ-a nije ništa promijenilo i da ga vode isti ljudi koji su predano do kraja sudjelovali u Karamarkovom samoubilačkom činu. Kao što sada vjeruju da je Plenković jedini normalan izbor. U tome da je on trenutačno jedini koji se može suprotstaviti lideru ljevice Zoranu Milanoviću vjerojatno su u pravu. Izgleda da im matematika ovaj put ide bolje. No, to svejedno ne znači da treba dopustiti još jedan parademokratski izbor šefa stranke. Stranački ideolog i veliki zagovornik Plenkovića Davor Ivo Stier razumije taj praktični problem i slaže se da u principu vodstvo HDZ-a ne bi trebalo strahovati od mišljenja svojih članova. On ionako vjeruje da i članstvo razumije da HDZ mora dobiti šefa koji će biti u stanju pobijediti Milanovića. Veliki je korak k promjeni krvne slike stranačkog vrha napravljen već time što će idući unutarstranački izbori biti organizirani po načelu “jedan član - jedan glas” za sve funkcije. Za otprilike 9 mjeseci, kada će se dogoditi to što Stier sanja, da se moć prebaci s grupe patrijarha koji na izborima dilaju šalabahtere s imenima kandidata, na članstvo. I tada šef stranke neće ništa dugovati patrijarsima, nego članstvu, a članovi Predsjedništva na sastanke dolaziti sa svojom glavom. Bude li Plenković zbog “viših ciljeva” ipak izabran po demokratski deficitarnom “modu”, bez konkurencije, on još uvijek neće biti svoj čovjek. Zato je za njega, za HDZ, pa i šire, važno da se sučeli, makar s Darkom Milinovićem, ako to već neće biti Tomislav Tolušić ili Ivana Maletić. I Tuđman, koji je imao protukandidate, to bi mu savjetovao.
