Tko na temelju razlike u rasi, etničkoj pripadnosti, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju, bračnom ili obiteljskom statusu, dobi, zdravstvenom stanju, invaliditetu, genetskom nasljeđu, izražavanju rodnog identiteta, spolnom opredjeljenju ili drugim osobinama uskrati, ograniči, ili uvjetuje drugome pravo na stjecanje dobara ili primanje usluga, pravo na obavljanje djelatnosti, pravo na zapošljavanje i napredovanje, ili tko na temelju te razlike daje drugome povlastice ili pogodnosti glede navedenih prava, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine. Navedene rečenice doslovce sam prepisao iz članka 125 kojim, s podnaslovom “Povreda ravnopravnosti”, počinje jedanaesta glava Kaznenog zakona Republike Hrvatske. Sve navedeno u tom članku ima jednaku važnost za svakog građanina i za institucije koje su zadužene za provođenje i poštivanje spomenutog zakona, kao i sankcioniranje onih koji ga prekrše.
Ostavite po strani, ako možete, sve što znate i mislite o pandemiji i mjerama i pročitajte još jednom rečenicu koju ću izvući iz citiranog zakonskog članka. Nije to nikakvo vađenje iz konteksta, nego samo isticanje nekih od jednako vrijednih i važećih stavki: “Tko na temelju razlike u zdravstvenom stanju uvjetuje drugome pravo na primanje usluga, ili tko na temelju te razlike daje drugome povlastice ili pogodnosti glede navedenih prava, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.” U pravnim pitanjima sam potpuni laik, ali zakoni države čiji smo državljani svih nas se podjednako tiču, kao i čitavog društva čije funkcioniranje ti zakoni omogućavaju i osiguravaju tako da nam svima jamče ravnopravnost bez obzira na sve moguće gore navedene razlike, pa i zdravstveno stanje.
Nisam budala koja ne shvaća da iznimne situacije poput pandemije zahtijevaju i iznimne mjere. Ali mjere su mjere, a zakoni su zakoni i jasno je da među njima postoji hijerarhija, od Ustava naniže. A znamo i tko i kako donosi zakone: zakonodavac, što je u slučaju Republike Hrvatske Sabor RH kamo smo mi građani uputili zastupnike da štiteći naše interese i prava svaki zakon temeljito pretresu i o njemu provedu raspravu prije nego što ga izglasaju. Možda mi je promaklo, ali pretpostavljam da bi svaka promjena jednog tako važnog zakona kao što je Kazneni zakon, a osobito članka koji pred njim svim građanima jamči ravnopravnost, dobila veliku pažnju u javnosti te da bismo o njoj bili pravodobno i iscrpno obaviješteni.
U interesu zajedničkog dobra i zdravlja već smo se odrekli mnogih u normalna vremena podrazumijevajućih prava. Ne propitujući zakonsku utemeljenost, čime se svjestan i savjestan građanin možda i ne bi trebao hvaliti, pridržavao sam se propisanih mjera, primjerice, za odlazak u kazalište. Držao sam se propisane fizičke distance, sjedio u gledalištu na sigurnoj udaljenosti od najbližeg mi gledatelja i čitavo vrijeme nosio masku. I nisam vidio prijetnju svojoj slobodi ili pravima ni u mjerenju temperature na ulazu ni u upisivanju liste posjetitelja na kojoj sam uz potpis ostavio i svoj stvaran, premda sam mogao i izmišljeni broj telefona.
Kako svima, tako i meni. Međutim, zbunjuju me mjere koje se ovih dana najavljuju u hrvatskim medijima, pa tako i one o kojima je nedavno na Hrvatskom radiju govorila ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. Cijepljenje protiv virusa koji uzrokuje famozni i još uvijek zbog mnogih nepoznanica misteriozni COVID, nije obavezno niti zakonom propisano, nego je preporučeno. Moje mišljenje i dileme o cijepljenju, kao i odluka hoću li se cijepiti ili ne, moja su privatna stvar. To mišljenje ne smatram niti jedino mogućim ispravnim niti mi je na kraj pameti bilo kome preporučiti ga, ili, nedajbože, nametati. Ali moj status cijepljene ili necijepljene osobe, koji spada u onu stavku zdravstvenog stanja koje prema citiranom zakonu ne smije biti osnova za bilo kakvu neravnopravnost u pružanju, odnosno primanju usluga, sada se najavljuje kao uvjet za, primjerice, odlazak u kazalište, kino ili na koncert.
Taj će se podatak upisivati u naveliko najavljivane, popularno zvane COVID putovnice, ili, kako ih ministrica naziva, “zelene digitalne putovnice” koje neće biti obavezno dati na pregled samo policiji na granici, nego, eto, i biljeterima na kulturnim priredbama i događanjima. Mnogo je ljudi koji se cijepiti ili ne smiju, zbog zdravstvenih razloga, ili ne mogu, recimo zbog svoje dobi, a to su svi mlađi od osamnaest godina. Postoje i oni koji se cijepiti ne žele, zbog razloga koji bi barem još uvijek trebali biti stvar osobne odluke i odgovornosti svakog građanina. Svima takvima za odlazak u kino, kazalište ili na koncert na raspolaganju je druga opcija: testiranje. Ali ono u našoj državi nije ni lako dostupno, a nije ni jeftino. Naprotiv, prilično je skupo i ne mogu uopće zamisliti obitelj koja bi željela, a sve kad bi željela, i mogla potrošiti tisuću-dvije kuna za jedan odlazak u kino, kazalište ili na koncert, povrh cijene ulaznica. Primjerice, Austrija provodi već mjesecima veliku kampanju testiranja potičući svoje građane da se sami testiraju što češće, čak i do dvaput tjedno. No oni to mogu učiniti u svakoj ljekarni ili drogeriji, brzo i besplatno.
Kako će se i kada takvi propisi uskladiti sa zakonima ove države koji nam svima jamče ravnopravnost, pa i po toj osnovi jesmo li se cijepili ili nismo? Nadalje, o cijepljenju sada već znamo i to da nam čarobni ubod, sve kad bismo se svi cijepili u jednom danu, neće jamčiti povratak u normalan život bez ostalih mjera, distance i nošenja maski niti dugotrajnu zaštitu od svakim danom sve brojnijih novih sojeva virusa.
Stoga je jedino što propitujem i što me ovdje brine logičnost, a time i učinkovitost mjera koje se pripremaju i najavljuju. A ni zakonitost nije nebitna. I na kraju si postavljam, smatram sasvim opravdano, i ovo pitanje: hoću li kao građanin koji je bio odgovoran, koji se čuvao i sve do sada očuvao od zaraze i nikog drugog nije zarazio, na kraju za svoju odgovornost biti nagrađen golom i očitom diskriminacijom kakve je kristalno jasno opisana u zakonskom članku koji sam citirao? Uvjeren sam da svaki građanin zaslužuje odgovore na ova pitanja i da zbog njih ne bude proglašen potencijalnim ubojicom bilo čijih roditelja, baka i djedova.
