Od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do kraja mandata predsjednika Clintona američka politika prema Bliskom istoku bila je dosta čvrsto definirana. Iako je u središtu u svakom trenutku bila sigurnost Izraela, uvijek se pokušavalo pronaći neki balans iako je u tome bilo više neuspjeha nego uspjeha. Clinton je zadnji koji je učinio nešto konkretno. Njegov nasljednik George Bush tim problemom se nije želio baviti, a napadi 11. rujna bili su izvrstan izgovor da cijeli bliskoistočni mirovni proces stavi u ruke britanskog premijera Tonyja Blaira. Tako je Bush, poput Poncija Pilata, “oprao ruke od te krvi”. Osam godina nije bilo pokušaja da se ishodi neko rješenje i neka vrsta mira, a upravo Bushovi mandati poklapali su se s razdobljem druge palestinske intifade tijekom koje je Hamas postao značajan politički (i vojni) faktor. Obama je ispočetka u tom pogledu dobro izgledao, no vrlo brzo njegov početnički otpor židovskom lobiju počeo se topiti. Njegova državna tajnica iz prvoga mandata Hillary Clinton nije bila previše aktivna na tome planu, a većina njezinih aktivnosti svodila se na verbalne osude ove ili one strane.
U međuvremenu su se vodila barem dva rata u Pojasu Gaze, Izrael je sagradio zid oko Zapadne obale... Gotovo svi izraelski premijeri iz ovoga razdoblja ponašali su se kao da mirovni proces ne postoji, niti je ikada postojao. Kada se cijelom kaosu pribroje Afganistan i Irak, a onda i Sirija, postaje jasno da je desetak i više godina potpunog izostanka volje da se nešto učini, dalo katastrofalne rezultate.
Iako među predizbornim temema u Sjedinjenim Državama vanjska politika loše kotira, nijedan od predsjedničkih kandidata ne propušta o njoj govoriti. Iako predsjednički kandidat republikanaca Donald Trump doista spada u kategoriju političkog varijetea, iz nekoliko njegovih izjava o vanjskoj politici dade se zaključiti da ili ima dobrog savjetnika ili u tom pogledu ima neko zrno zdrave pameti. Tako je rat u Afganistanu proglasio velikom pogreškom, a za rat u Iraku kazao je da treba znati razlučiti kada treba angažirati vojne snage, a kada ne. Smatra da bi za Irak i Libiju bilo bolje da Sadam i Gadafi nisu svrgnuti zato što u tom slučaju ne bi bilo ni ISIL-a pa ni potrebe da se protiv njega ratuje. Trump također smatra da SAD ne bi trebao u svijetu poduzimati ništa sve dok se oko nekog problema ne stvori čvrsto međunarodno savezništvo, a Europi je poručio da treba naučiti rješavati svoje probleme, a ne prepuštati da ih rješava Washington. Iako sve to zvuči relativno solidno, u pogledu Bliskog istoka ta solidnost pada u vodu zato što Trump u svemu želi dati punu podršku Izraelu te dodatno udariti po Iranu.
Tko god bio predsjednik, od siječna iduće godine morat će donositi teške odluke o kojima će u velikoj mjeri ovisiti mir i stabilnost te regije, ali možda i cijeloga svijeta. U trenucima kada su interesi Irana i SAD-a u toj regiji postali gotovo isti, a to je uništavanje terorizma i ISIL-a, predsjednik će morati početi rješavati problem Palestinaca, ali i mnogih drugih koji su u međuvremenu postali problem.
>> Trump bojkotirao i opet profitirao
>> Trump: Ne trebaju mi više debate, idem skupljati novac veteranima
Nije sve u Savetnicima ,covek treba imati i svoj stav o stvarima a on to nema ,jer stav se gradi naobrazbom i iskustvom presvega,,ocito je da covek nema ni 4 razreda osn.skole ali Amerik.to ocito ne smeta..on je ispod nivouvou nepismenog Busha