Led je probilo dvoje kandidata na izborima za predstavnike u Europskom parlamentu 2013. godine. Prvi je bio Damir Hršak, kandidat Laburista, poznati aktivist za ljudska i životinjska prava, redovni profesor sisačkog Metalurškog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, diplomirani teolog, dok je druga stručnjakinja za EU projekte Sanja Galeković na listi ORaH-a. Riječ je o jedinim LGBT osobama koje na ulasku u političku arenu nisu skrivale svoj seksualni identitet, no je li taj podatak za Hrvate bio prerevolucionaran ili su odabrali liste bez ikakvih šansi, ostat će nepoznanica, tek je bjelodano da u visoku politiku u konačnici kročili nisu.
Puno jači publicitet, četiri godine kasnije, dobio je odvjetnik Damir Habijan koji se s liste HDZ-a 2017. kandidirao za gradonačelnika Varaždina. Istina, nije se “outao” sam, već je to za njega odradio protukandidat Ladislav Ilčić iz Hrasta. HDZ-u je javno zamjerio da se “pozivaju na demokršćanstvo, a za Varaždin imaju kandidata za gradonačelnika koji živi na potpuno suprotan način” aludirajući pritom na šuškanja o Habijanovoj seksualnoj orijentaciji. Je li taj varaždinski odvjetnik uistinu gay, je li zagrebačka središnjica za to znala i je li mu Ilčićevo drukanje odmoglo u kampanji također nije poznato, a sada, s tri godine odmaka, više i nije važno. Krhka hrvatska demokracija, pokazalo se, nije bila spremna suočiti se s još jednim izazovom i napraviti svoj prvi iskorak u tom pravcu.
>> VIDEO SDP-ov Nikša Vukas o napadu na Domagoja Hajdukovića
U ostatku Europe, koje smo dio, prema ovoj tematici otpora odavno nema, čak ni homoseksualci na desnom i radikalno desnom političkom spektru više nisu nikakva novost. Ulazak krajnje desne populističke stranke AfD-a 2017. u Bundestag bio je jedan od najvećih iznenađenja njemačkih izbora, a iznenađenje je tim veće što je liderica Alice Weidel, lezbijka. Potom je i vrlo konzervativna i striktno katolička Irska izabrala prvog deklariranog gay premijera Lea Varadkara, i to iz redova stranke desnog centra Fine Gael. U konačnici, na čelo pretežito desne srpske vlade prije nekoliko godina stigla je Ana Brnabić, deklarirana lezbijka koja s partnericom odgaja dijete.
Istini za volju, i hrvatska desnica svojedobno je “dala” svog homoseksualca, svojedobno tajnika HČSP-a Vinka Kalinića, nakon spomenutog laburista Hršaka, drugu deklariranu gay osobu koja se kandidirala za Hrvatski sabor. Markova trga, međutim, u konačnici nije vidio, a njegova politička karijera završila je nakon što je radikalna desnica ustvrdila da je Udba ubacila Vinka u HČSP kako bi ih uništila iznutra. Priča o homoseksualcima u hrvatskoj visokoj politici, tako, ostala je tek na pokušaju, da bi neki dan, iznenada i posve nenadano, kako za žrtvu tako i za javnost, iz Osijeka stigla vijest o fizičkom obračunu između dvojice visokopozicioniranih SDP-ovaca, saborskog zastupnika Domagoja Hajdukovića i Tomislava Mikulina, voditelja ureda predsjednika stranke Davora Bernardića, koji je promptno udaljen s radnog mjesta u središnjici te stranke u Zagrebu kao i iz Partije.
Potom je objavljeno da će policija, uz prijavu za kaznena djela nanošenje tjelesne ozljede, Mikulina teretiti i za nasilje u obitelji. Hrvatska je javnost preko noći suočena s pravim malim revolucijama, otkrićima poput onog da ni “dugine” obitelji nisu imune na nasilje, da se i homoseksualci, usprkos svim naporima desnice, makar na policiji tretiraju kao obitelj, da homoseksualci “stanuju” i u visokoj politici i ono, najvažnije, da zbog te vijesti nitko nije kamenovao kuće glavnih protagonista ove priče s mučnim ishodom. I neka tako i ostane. Spoznaja da su sve te male revolucije pale na plodno tlo tek “zahvaljujući” nasilju, sasvim je dovoljno porazna.
Zašto SDP bježi od ove teme. Ako su sigurni da je to normalno zašto kriju od birača?