Američka svemirska agencija NASA prošli je tjedan objavila priopćenje da će preispitati imena svemirskih objekata u duhu “različitosti, jednakosti i inkluzivnosti” te da će promijeniti imena planeta, galaksija i maglica ako se u njima otkrije “sustavna diskriminacija”. Dva su imena odmah zabranjena: nebula NGC 2392, što nastaje oko umiruće zvijezde koja otpuhuje svoje vanjske slojeve, više se ne smije nazivati “Eskimska maglica” jer je to uvredljivo za arktičke narode.
Par spiralnih galaksija NGC 4567 i NGC 4568 također se više ne smije nazivati “Sijamskim blizancima” jer to ne odgovara “suvremenom mišljenju i konvencijama”. Pripadnik autohtonih naroda koji žive u polarnom krugu od Sibira i Aljaske do Kanade i Grenlanda doista za sebe neće nikada reći da je Eskim, nego da je Inuit ili Yupik pa, ako oni osjećaju da je riječ “Eskim” povezana s ružnom kolonijalnom prošlošću, to svakako treba uvažavati.
Sijamski blizanci Chang i Eng Bunker zapravo su bili Kinezi rođeni u Tajlandu 1811., a za života su postigli veliku slavu jer su bili izlagani na putujućim cirkuskim izložbama – pa i u tom nedostojnom postupanju može se naći razlog za izbjegavanje takva imena, slično kao što se danas smatra neukusnim dijete s Downovim sindromom nazivati “mongoloidnim” iako je to još nedavno bilo uobičajeno. U perspektivi to znači da više nećemo smjeti reći da je netko tako dobar trgovac “da bi Eskimima prodao frižider“ ili da su Bandić i HDZ u Zagrebu “kao sijamski blizanci“ – ali to me ne muči trenutačno.
Ima nešto ironično u tome da je politička korektnost zahvatila i svemir. S jedne strane, svemiru je svejedno kako što nazivamo, i nije vjerojatno da će crna rupa nazvati NASA-u i prigovoriti zbog svojeg imena, da je uvredljivo i netočno, jer da nije ni crna ni rupa. S druge strane, davanje imena stvarima čovjekova je opsesija, pa je i ove inkriminirane kozmičke nazive dala konkretna osoba: britanski astronom i skladatelj Frederick William Herschel koji je do 1820. katalogizirao čak 5000 maglica, a također je i prvi nakon antike otkrio novi planet, Uran. Na tom silnom noćnom radu nismo mu zavidni, ali lako je jednim potezom pera preimenovati njegova otkrića.
Ovaj tjedan odvio se još jedan svemirski fenomen čiji je naziv politički nekorektan: Suze svetog Lovre, to jest meteorski roj Perzeida. Iako Suze svetog Lovre zvuči poput nekog narodnog imena, riječ je o umjetničkoj interpretaciji znamenitog talijanskog pjesnika Giovannija Pascolija. On je 1896., u pjesmi “X. kolovoz” opisao kako se te večeri njegov otac vraćao sa sajma, noseći lutke za svoje kćeri, kad ga je netko ubio iz puške, da bi njegovo tijelo na kolima dovele doma njegove dvije kobile.
Kišu meteora, koja se tipično vidi na taj dan, na blagdan sv. Lovre, antičkog mučenika, Pascoli je usporedio sa suzama koje svetac izlijeva nad njegovim mučki umorenim ocem.
Ta je metafora malo-pomalo prodrla i u naše medije – dok netko ne zaključi da je riječ o pjesničkom bulažnjenju i religioznoj zatucanosti kojima nema mjesta u ozbiljnim astronomskim izvješćima te da je politički korektno govoriti samo o prolasku Zemlje kroz čestice kometa Swift-Tuttle. Dok sam tako ovih noći zurio u nebo između Perzeja i Kasiopeje, da bih krajičkom oka uhvatio koju blistavu zvijezdu padalicu, primijetio sam još jednu stvar: nema aviona.
Mediji izvješćuju da je avionski promet pao u svijetu za 80%, pri čemu je više pogođen putnički promet od teretnog, no jedno je kad o tome slušate, a drugo kad dignete pogled na plavo nebo bez oblačka – ali i bez i jedne jedine bijele pruge mlažnjaka. Taj osjećaj praznine na nebu prati osjećaj praznine i na kopnu i na moru: kad se vozim u dućan, ne mimoiđem se ni s jednim autom, a prije epidemije bio je gust promet; na nekad prometnim vodenim putovima za Kornate, tu i tamo koja jedrilica; u dalmatinskom mjestašcu gdje kupujem nije gužva ni u pizzeriji ni u konobama, a na vezovima mjesta koliko hoćeš.
Opći je osjećaj da živimo u međuvremenu, između iscrpljujućeg i zbunjujućeg proljeća s koronom i neizvjesne i zabrinjavajuće jeseni u kojoj nam prijete drugim valom.
Ispali smo iz kolotečine vječnoga rasta BDP-a i burzovnih indeksa i sad sa zebnjom upiremo pogled u laboratorije da nam proizvedu lijek ili cjepivo pa da se život nastavi kao i prije.
U tom svijetu ekonomske računice i neshvatljive znanosti čovjek je izgubljen, baš poput Pascolijeva oca, koji se u mraku i sam pokušava vratiti u obiteljsko gnijezdo, ali smrt ga vreba pod praznim i šutljivim nebom. Čovjek u svojoj nemoći pokušava promijeniti imena, kad već ne može promijeniti stvari. Svijet nezaustavljivo srlja u neminovno, ali svoju će kob doživjeti pod zvijezdama koje nemaju imena nego samo brojeve. Pod tim politički korektnim nebom čovjek ostaje još usamljeniji jer nema kome izreći želju kad padne zvijezda.
